2.KRALJEVIMA 2, 1-14: Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru: Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: "Ostani ovdje jer me Jahve šalje do Betela." Elizej odgovori: "Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!" I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: "Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?" On reče: "I ja to znam; tiho! Ilija mu reče: "Elizeju! Ostani ipak ovdje jer me Jahve šalje do Jerihona." Ali on odgovori: "Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!" I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi koji su živjeli u Jerihonu priđoše Elizeju i rekoše mu: "Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?" On reče: "I ja to znam; tiho! Ilija mu reče: "Ostani ipak ovdje jer me Jahve šalje do Jordana." Ali on odgovori: "Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!" I tako pođoše obojica. I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na dvije strane. I obojica prijeđoše po suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: "Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe!" A Elizej odgovori: "Neka mi u dio padne obilje tvoga duha! Ilija odgovori: "Mnogo tražiš: ako me budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti. I dok su tako išli i razgovarali, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: "Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!" I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: "Gdje je Jahve, Bog Ilijin?" I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane i Elizej prijeđe.Kad bih morao dati naslov za temu onog što bi danas govorio, onda bih uzeo ovaj stih: „Gdje je Jahve, Bog Ilijin?“ Uglavnom, ovdje pričamo o jednom događaju koji se desio nekad prije u povijesti Izraela i nalazimo čovjeka koji je bio prorok i zove se Ilija. Znamo da Biblija govori da će se takav prorok pojaviti više puta. Postoji određeni prorok ili duh, ili pomazanje ili određena vrsta službe, određeni tip čovjeka kao što je Ilija i Biblija obećava da će takav tip čovjeka, pomazanje ili službu na zemlju Bog poslati pet puta. Prvi put smo vidjeli da je to uistinu bio čovjek koji se zvao Ilija; slijedeći put je to bio čovjek koji se zvao Elizej. Naravno, nije se Ilija reinkarnirao ili ponovno uskrsnuo nego to je ista služba; isti tip službe još se u većoj mjeri nastavio u vrijeme Elizeja i u životu Elizeja. Kasnije nalazimo da Biblija kaže da će takvog proroka poslati prije nego što dođe prvi Kristov dolazak, prije nego što dođe drugi Kristov dolazak i prije nego što dođe treći Kristov dolazak. Krist je prvi put došao kao čovjek na zemlji i prethodio mu je jedan čovjek sa proročkom službom i pomazanjem kakvo je imao Ilija; sam Isus kaže za njega da je on bio Ilija, sa Ilijinim duhom i to je bio Ivan Krstitelj. Ivan Krstitelj je došao prije velikog Dana Gospodnjeg, ali Biblija obećava da prorok Ilija mora doći i prije strašnog Dana Gospodnjeg i u naše vrijeme mi vjerujemo da smo svjedočili tom događaju i otvoreno to kažemo i mislimo da to možemo potkrijepiti Biblijom, da je taj čovjek također bio prorok u našem vremenu i da se zvao William Branham (njegovu životnu priču znate i propovijedi, većina od nas, tako da nema sumnje u to), a nakon toga Bog će još jednom poslati takvog proroka Židovima, u onom kratkom periodu od tri i pol godine, prije nego što se uspostavi Kristovo Kraljevstvo na zemlji.
Kada pogledamo prvog Iliju i pogledamo proroka sa Ilijinim
duhom u našem vremenu možemo primijetiti neke stvari i primijeniti ih u našem
vremenu. Ilija je imao određene sljedbenike. Naravno, ti ljudi koji su
slijedili Iliju nisu slijedili čovjeka već su slijedili Boga koji je djelovao
kroz Iliju, da kroz njega navijesti određenu Poruku u vremenu u kojem je on
djelovao i to vrijeme uvelike nalikuje našem vremenu. Tu nalazimo jednog kralja
Ahaba koji se oženio za Jezabelu, a Jezabela više nego dobro opisuje katoličku
crkvu. Ona nije bila Židovka već poganka koja je pokušala i uspjela djelomično
u Izrael uvesti pogansko štovanje i proslavljanje kao što je u biti i katolička
crkva uvela mnogo toga što je pogansko. Preslika onog vremena i ovoga je više
nego savršena i ovdje što želim naglasiti je da je Ilija imao neke ljude koji
su ga slijedili i jedan od njih je sigurno bio i Elizej. Međutim, ovdje
nalazimo još neke ljude koji su bili zainteresirani za to što je Ilija činio,
ali nisu bili takvi sljedbenici kakav je
bio Elizej a to su ovi proročki sinovi. Postavlja se pitanje: kako je moguće da
neki ljudi žive u vrijeme Ilije, jednog od najvećih proroka u Bibliji i znaju
da će Ilija biti uznesen i znaju da je Ilija Božji sluga a i dalje ne slijede
Iliju, nisu zainteresirani u toj mjeri da ostave ono svoje nasljeđe ili da
kažem danas denominacije i crkve i religije da bi otišli i slijedili Iliju kao
što je to napravio Elizej? Oni su imali određeno Božje pomazanje, bili su
proročki sinovi, izašli su iz određenih proročkih školi (nekakvih proročkih
seminara, učenja i tako dalje; nešto što nalikuje današnjim denominacijskim
crkvama) i ne možemo reći da oni nisu poznavali Boga uopće ili da nisu imali
nikakve veze sa Bogom, međutim nisu imali ni približno koliko je to imao Elizej
a vidjet ćemo da i Elizej nije imao cijelo vrijeme ono što je dobio na kraju,
kad je dobio Ilijinog duha ili Ilijin plašt.
U vrijeme Abrahama i Sare imamo proroka Abrahama. Kao što je
Abraham imao jedan specifični odnos sa Bogom tako je i Ilija imao jedan
specifičan odnos sa Bogom. U vrijeme Abrahama, gdje je Abrahamova žena Sara također
bila dio onog obećanja koje je Bog dao, međutim, njezin odnos sa Bogom ili
način na koji je Bog radio s njom i način na koji je radio Bog sa Abrahamom,
bila su dva različita načina. Način na koji je Bog radio sa Ilijom i Elizejom
su potpuno dva različita načina. Elizej, sve dok nije dobio Ilijinog duha i dok
Ilija nije otišao, nije imao nekakvu pompoznu službu, nije imao neka
natprirodna djela ili nešto što bi ga pratilo u tolikoj mjeri koliko je pratilo
Iliju i vidimo čak i Elizeja da je bio sklon nevjeri (kad se prepao i onda se
Ilija pomolio da mu Bog otvori oči…). Možemo naći jednu paralelu kao što je u
slučaju Abrahama i Sare – Sara koja simbolizira ili tipizira nas a Abraham je
onaj koji simbolizira proroka kojem je Bog došao i Poruku koju je Bog donio;
tako ovdje imamo Iliju, proroka i imamo Elizeja. Sara je sklona nevjeri ili
slabija karika u cijeloj toj priči do određenog trenutka, tako je i Elizej
slabija karika. Što je to bilo potrebno Sari da ono što je slušala od Abrahama
u jednom trenutku postane stvarno i što je bilo potrebno Elizeju da iako je
godinama slijedio Iliju da doživi onaj trenutak kad je rekao: „Gdje je Jahve,
Bog Ilijin?“, kad je Ilijin Bog postao Elizejov Bog ili kad je Abrahamov Bog
postao Sarin Bog?
Kad
pogledamo Abrahamov život vidimo jedan natprirodan poziv u njegovom životu i
taj poziv je bio na način da mu se Bog osobno obratio i pozvao ga da izađe iz
svoje rodbine i iz svog kraja i da ide služiti Bogu. Svatko od nas je na neki
način kao Abrahamovo dijete, svatko je na svoj osobni način doživio određeni
poziv od Boga ili nešto je bilo u nama što nas je vuklo da upoznamo tog Boga i
da Mu služimo a ono što je Bog zahtijevao od Abrahama, da bi mu dao ono što mu
je obećao, bilo je da se odvoji. I naš život kao kršćana danas, htjeli mi ili
ne htjeli, ako želimo postići ono što je Abraham postigao mora biti na neki
način odvojen život. To naravno ne znači da ne izlazimo iz kuće ili da ne idemo
na posao nego živimo svojim načinom
života ili životnim stilom drugačiji život koji je ne prihvaćen, neshvaćen i drugačiji
od ovog svijeta. Abraham je živio takav život, čak se i doslovno odvojio od
svoje familije da bi služio Bogu. Mi se na neki način odvajamo od onog što nudi
ovaj svijet da bi mi služili Bogu i to je Bog nagradio. Bog nije nagradio
Abrahama dok se nije odvojio od svoje obitelji. Znamo da je poveo Lota sa sobom
i do trenutka dok se Lot nije odvojio od Abrahama, Bog mu više nije govorio.
Vrlo često, mi kad krenemo služiti Bogu povedemo svoje Lotove ili povedemo neke
svoje stvari s kojima pokušamo zadržati
nekakav kompromis i pokušamo čekati: možda nas Bog pusti da prođemo i s time,
možda neće tražiti od nas da se riješimo takvih stvari u svom životu ali Bog
čeka da se mi riješimo toga, naravno, da nam u tome pomogne da bi dalje
napravio onaj korak koji je obećao i da bi nas doveo do obećanja. Abrahamov hod
s Bogom je sadržavao određeno obećanje. Naš hod s Bogom u Bibliji uključuje
mnoga obećanja koja je Bog dao za nas. Biblija je obećala vječni život i mi to
shvaćamo ozbiljno; mi smatramo da uistinu postoji vječni život i uistinu
smatramo da je Bog prolio Svoju krv da nam oprosti grijehe, da nam to da.
Ta obećanja koja je Bog ponudio Abrahamu
nalazimo u Bibliji da su i nama također ponuđena neka obećanja. Abraham je imao
jedan uvjet koji je Bog tražio od njega da bi mu to uistinu dao. Božji uvjet
koji je Bog postavio Abrahamu je bio da vjeruje i da čeka. Abraham nije mogao
napraviti ništa s čime bi ispunio Božje obećanje. Nije mogao pomoći Bogu;
nalazimo da u jednom trenutku pokušava pomoći Bogu ili predložiti način na koji
će mu On dati obećanoga sina preko Hagare pa je s time samo zakomplicirao cijelu
situaciju tako da mi, sve ono što nam je Bog obećao u Božjoj Riječi, možemo
samo vjerovati i možemo samo čekati na Boga da to On ispuni. To je jako
interesantno zato što nalazimo u cijeloj toj priči Saru.
Sara kao Abrahamova žena, ne samo da je bila Abarahamova
žena nego je bila i dio tog Božjeg obećanja kojeg je Bog dao Abarahamu jer je
Bog obećao Abrahamu da će mu dati sina iako je bio star i Sara je bila ona
preko koje će Bog ispuniti Abrahamovo obećanje. Htjela, ne htjela, Sara je
morala to ispuniti a Bog je imao način na koju će On nju dovesti da bude
spremna da to ispuni. Bog je obećao za naše vrijeme da će postojati ljudi koji
će biti iskreni sljedbenici Boga, koji će Mu služiti i koji će otići u
Uznesenje, koji će prepoznati Poruku, koji će živjeti svetim načinom života i
to smo mi. Bog nema druge ljude na ovoj zemlji koji će to ispuniti; mi ćemo to
ispuniti a Bog će nas navesti kao i Saru da budemo u takvoj situaciji, tako
spremni da to ispunimo. Postoji jedan događaj koji je zapravo obilježio Sarin
život i napravio od nje, od one koja je bila slaba karika ili od one koja je
slijedila Abrahama, poštivala Abrahama, poštivala njegovu poruku ali sve je to
bilo nekako prilično intelektualno njoj i možda negdje duboko u sebi je vrlo
često sumnjala u to. Bog je napravio jedan događaj nagradivši njezino
strpljenje, nagradivši činjenicu da je ona cijelo vrijeme ostala sa Abrahamom,
da je to što je bilo intelektualno u jednom trenutku postalo stvarno. Sara za
razliku od Abrahama nije čula glas Božji, nije ni vidjela Ognjeni Stup, nije
ništa od toga doživjela što bi joj dalo onu čvrstu vjeru kakvu je imao Abraham,
međutim, bez obzira na sve to, bila je dio tog obećanja i ona je bila ta kroz
koju će Bog to ispuniti. U naše vrijeme Bog je poslao proroka i ako ste čitali
one knjige, životne priče o proroku, vidite mnoge stvari kako je Bog radio s
prorokom i mi znamo da s mnogima od nas Bog ne radi na taj način. Kao što Sara
i Abraham imaju različiti način na koji Bog radi s njima tako Bog na različiti
način radi s prorokom u našem vremenu i sa nama. Mi nismo vidjeli Ognjeni Stup,
možda nismo čuli Božji glas da nam govori, možda nismo vidjeli vizije i možda
nismo otkrivali tajne srca, možda nismo imali 500 000 ljudi za koje smo se
molili i koji su bili iscijeljeni na
jednom skupu, nismo propovijedali i imali 30 000 ljudi koje se u jednom danu
krstilo na našu propovijed kako je to Bog radio sa prorokom. Ali tako ni Sara nije
imala sve ono što je Abraham imao, međutim, ona je za razliku od nekog drugog
koji je također krenuo, a to je bio Lot, izdržala do kraja. Ako pogledamo u
Bibliju,vidimo uz Abrahama i Lota koji naizgled izgleda prilično veliki
vjernik; čovjek koji je ostavio svoju rodbinu, ostavio svoju zemlju, ostavio
sve i krenuo za Abrahamom samo zato što je čuo Abrahamovo svjedočanstvo,
uistinu to nije mala stvar. Lot je napravio, ako ljudski gledamo i usporedimo
Lota i Saru, Lot se na neki način čini većim vjernikom. Sara ide sa Abrahamom
jer uistinu mora ići sa Abrahamom jer mu je žena a Lot ide svojom vlastitom
voljom. Međutim, kad pogledamo kraj priče Lota i Sare, vidimo Lota da nije
postigao ono što je Sara postigla jer Lot nije ustrajao do kraja. Lot je u
jednom trenutku izgubio snagu i malo mu se kompas poremetio i otišao za nekim
drugim stvarima što se nije desilo sa Sarom. Prorok kaže, što je vrlo
interesantno: „Sara nikad nije bila prejaka u vjeri, njoj je nedostajalo,
posumnjala je u obećanje ali Abraham ju je držao jer su on i ona, muž i
žena,oni su jedno.“
Ako pogledamo jedan detalj koji Biblija govori a to je vrlo
važan detalj: prije nego se ispunilo obećanje koje je Bog dao Abrahamu i Sari,
Bog im je napravio dvije stvari: promijenio im je ime što govori o nanovo
rođenju (u hebrejskom ime govori o prirodi, oni su davali imena koja su bila
opisna i koja su značila nešto i jedno ime je opisivalo karakter te osobe ili
je bila namjera da opisuje karakter te osobe). Kad je Bog promijenio ime Sari i
Abrahamu, to ukazuje da je Bog promijenio njih, znači da se dogodilo njihovo
nanovo rođenje ili promjena u njihovim životima i druga stvar, prije nego što
im je Bog dao ono što im je obećao je bilo to da je Abraham bio obrezan.
Obrezanje u Bibliji ukazuje na mjesto gdje se dogodio grijeh u početku u Edenu,
isto tako obrezanje ukazuje na čišćenje od tjelesne nečistoće i prorok o tome
govori kao o simbolu ili tipu Duha Svetog. Kad bi promatrali život Abrahama i
Sare, znamo da Sara kao žena nije mogla biti obrezana, ali samim time što je
bila vjerna sa svojim mužem, ona je indirektno dobila svoje obrezanje. Tako smo
mi na indirektan način dobili Kristovu pravednost, mi nismo mogli umrijeti za
svoje grijehe i nismo mogli napraviti to što je Krist napravio za nas ali s
time što smo jedno s Njime i kad On stavlja Svoga Duha u nas, mi postajemo
nanovo rođeni i onda mi indirektno dobivamo ono što je Krist napravio za nas.
Tako je Sara zbog tog jedinstva sa Abrahamom postala dio Abrahamovog saveza i
Abrahamovog obećanja koje mu je Bog dao i ona je to uistinu morala ispuniti. Da
bi to ona uistinu ispunila, Boga ne brine Sarino stanje i Sarina nevjera. Ako
nas je Bog odabrao u ovom zadnjem vremenu da mi ispunimo Njegovu Riječ i da mi
budemo oni koji će ići u Uznesenje, oni koji će dobiti vječni život, Boga ne
brine toliko naša nevjera, ona ga ne može ni sputat. Naravno, Bog će napraviti
na neki način da se mi riješimo toga i to je ono što je Bog ovdje napravio sa
Sarom. Jedan dan je bio dan kad se u Sarinom životu desila promjena; ono o čemu
je Abraham pričao i ono o čemu je ona slušala godinama i ono što je ona
pokušavala vjerovati i što se trudila vjerovati, ono što je poštivala i od čega
nije odustajala, međutim još uvijek to nije postalo njezino osobno vjerovanje
ili njezino osobno otkrivenje. Ona je imala Abrahamovu poruku i Abrahamovu vjeru
i jedan dan kad je Bog došao; taj dan nije bio ništa poseban dan, to je bio dan
kad se Sara digla mrzovoljna, kad je bila nezadovoljna situacijom jer je bila
teška gospodarska situacija, bila je glad, pastiri su bili nezadovoljni, zamjerala
je Abrahamu što je pustio Lota da ode u obilje a oni su ostali u siromaštvu i
kaže Pismo da je Abraham izašao iz šatora na tu vrućinu i tamo ih je Bog
susreo. Takav jedan dan, vrlo običan dan, ništa posebno, vrlo jednostavno i
svakodnevno, Bog je izabrao da susretne Saru i da nagradi njezinu strpljivost,
njezinu ustrajnost da prati Abrahama i njezin napor i trud da to vjeruje i da
sve što on traži od nje da to ona uistinu napravi, Bog je taj dan odlučio da
ono o čemu je ona slušala da to ona vidi licem u lice. Ako mi budemo isto tako
ustrajni proučavajući propovijedi i Poruke i ono što nalazimo ovdje da je
prorok nama ostavio, jedno vrijeme neizbježno je da neke stvari o kojim čitamo
nekako su nam dosta daleke, nisu nam stvarne, nije se dogodilo u našem životu
ono što bi htjeli da se dogodi ali jedini uvjet koji Bog ima s nama je da
nastavimo slušati proroka (kao što je Sara slušala proroka Abrahama) kojeg je
Bog poslao u našem vremenu i ako ustrajemo u tome, ako to poštujemo i ako to
vjerujemo onda će Bog napraviti jednog običnog dana jedan događaj kad će to što
smo slušali postati nama stvarno i to je cilj u našem životu. Mnogi ljudi se
bore sa nekakvim porocima, ali ako ne naprave ono što je Lot napravio (koji je
otišao za stvarima svijeta koje su ga primamile i ostavio Abrahama i njegovu
poruku) dogodit će se upravo ovo što se dogodilo Sari koja je ostala što je Bog
i nagradio, da ono što je njoj bila samo teorija, nešto što je čitala, ono što
je bilo njoj možda neka knjižica ili kaseta ili MP3, to je njoj postalo stvarno
i to je ono čemu mi težimo da ova Poruka nama postane stvarna.
Prorok kaže, kao što sam rekao, da ovdje nalazimo potpuno
iste ljude ili iste karaktere ili ista pomazanja. U priči o Abrahamu i Sari
nalazimo Saru i Lota, u priči o Iliji nalazimo Elizeja i proročke sinove. Kad
malo promatramo, ovi proročki sinovi o kojima čitamo, čini nam se da imaju veći
dar proroštva nego što ima Elizej. Elizej je bio jedan obični sluga koji je
služio Iliji i ne nalazimo nekakva natprirodna djela da je on činio, ne
nalazimo njegova proroštva, ne nalazimo stvari kakve nalazimo među ovim
proročkim sinovima koji su čak unaprijed znali da će se dogoditi Ilijino
uznesenje, tako da vidimo da naoko, ovako ljudski gledajući, čini nam se da su
oni puno bliže Bogu i imaju puno više duhovnih darova i da će oni biti ti koji
će prepoznati Iliju i koji će dobiti Ilijinog duha kad Ilija ode. Isto tako, da
ne znamo do kraja priču o Abrahamu i Sari, pomislili bi da će Bog nagraditi
Lota za njegov trud da ide sa Abrahamom više nego Saru, jer Sara mora ići pošto
je njegova žena i bilo bi nelogično da ona ne ide dok je Lot svojevoljno odlučio
slijediti Abrahama na osnovu njegove poruke. Međutim, to nije tako; Bog ima
određene kriterije koje su drugačije od naših ljudskih i za Boga postoje neke
stvari koje On poštuje, koje su drugačije od onoga što mi kao ljudi poštujemo.
Dovoljno je pogledati one učenike koje je Isus izabrao, kriterije po kojima je
Isus birao svoje učenike i to sigurno nisu kriteriji po kojima bi mi izabrali.
Ako bi mi živjeli u Izraelu, mi bi pogledali svećenike ili ljude koji su bili
ortodoksni Židovi koji su se trudili svim svojim životom da ugode Bogu i da drže sve zapovijedi od
Mojsija, koji su proučavali Božju Riječ, prepisivali Božju Riječ i toliko su se
smatrali nedostojnima da kad bi prepisali jednu riječ onda bi se otišli okupati
jer su smatrali da su oni kao ljudi toliko nečisti da se bave uopće Božjom
Riječi. Imamo ljude koji se trude maksimalno da ugode Bogu i žive kršćanskim
životom a s druge strane imamo čovjeka kojeg je Bog, odnosno Krist izabrao za
svog učenika i to je bio Petar koji slijedi Isusa i nosi sa sobom mač i ne samo
na početku već i na kraju Isusove službe vadi taj mač i koristi ga. Kad
pogledamo taj kriterij po kojima Bog bira ljude, onda Božji način izbora i ono
što Bog poštuje je drugačije od onog što mi biramo i što mi poštujemo. I vrlo
vjerojatno da sami biramo Božju djecu u ovom zadnjem vremenu, nikada ne bi sebe
izabrali, ali Bog je izabrao nas. Tako
ovdje vidimo da je Bog izabrao Elizeja da bude onaj koji će dobiti Ilijinog
duha a ne ove proročke sinove, bez obzira koliko ih je bilo, bez obzira na
njihove darove. Danas među kršćanima postoji jedna tendencija da se nekako
naglasak stavlja na duhovne darove: na proroštvo, na govor u jezicima, na bilo
što u tom smislu, ali vidimo ovdje i u ovoj priči da to nije bilo ono što je
bitno. Ono što je bilo bitno nije bilo
dar proroštvo koji su imali ovi proročki sinovi nego je bilo bitno slijediti
proroka Iliju sve do kraja, do onog trenutka dok taj Ilijin Bog ne postane tvoj
Bog. Iako su oni ovo sve znali, oni nikad nisu dobili Ilijinog duha niti su
imali Ilijinu snagu, niti su činili Ilijina djela. Ako mi želimo da nam Bog da
ono što je dao proroku u našem vremenu onda trebamo napraviti kao i Elizej a to
je ići do kraja, do onog trenutka dok nam Bog ne da ono što nam je i obećao.
Znači, ne odustati na putu, biti uporan, biti ustrajan bez obzira na to što
možda izvana neke stvari drugima izgledaju da su drugi bliže Bogu, ali ako
budemo slijedili onog proroka kojeg je Bog potvrdio kao što je potvrdio Iliju,
kao što je potvrdio brata Branhama sa još više stvari koje su obilježile
njegovu službu, to je ono što će nas dovesti da dođemo do trenutka kad će se
Ilijin duh spustiti na nas i kad će Ilijin Bog postati naš Bog. U naše vrijeme
taj prorok je bio brat Branham.
Ono što je jako interesantno ovdje, da Ilija Elizeju nije
olakšavao da ide s njim. Nije ga nagovarao: „Hajde idi sa mnom, ako budeš išao
dobit ćeš Duha Svetoga, odnosno, dobit ćeš Silu da činiš čudesa koja sam ja
činio…“ i slično. Ilija mu je na neki način otežavao ili ga je odgovarao od
toga. Kad čitamo Poruku brata Branhama, često ćete naići na neke stvari koje se
čine teškim. Brat Branham je vrlo često specifičan i vrlo strog u smislu
nekakvih moralnih normi koje zahtjeva od kršćana: stvari za koje govori da nisu
u redu za kršćane, vrlo negativno govori o svjetskoj muzici, o Hollywoodu,
raznoraznim stvarima i kad promatramo to, možda nam izgleda da upravo radi ono
što ovdje Ilija radi Elizeju, da nam na neki način otežava ili da nas odgovara
da slijedimo tu Poruku. Naravno da to nije tako, to su samo kušnje koje su bile
stavljene ispred Elizeja kako bi se uistinu uvidjelo da li je uporan i ustrajan
i ako je, da dobije ono što mu je bilo obećano a ako nije onda to neće dobiti.
Ako želimo slijediti proroka u našem vremenu kojeg je Bog poslao sa Ilijinim
duhom onda nailazimo na iste ove stvari koje nas žele zadržati da ostanemo na
putu, da ne idemo dalje, ali mi moramo biti dovoljno ustrajni i dovoljno
sigurni da slijedimo tog proroka do trenutka dok ono što je obećano ne postane
naše i do trenutka dok onaj Bog koji je bio s tim prorokom ne postane naš Bog i
kroz nas ne bude činio iste stvari. Postoje neke stvari koje prorok ovdje
govori, vezano za Poruku koju je on propovijedao. Kad kažemo Poruka – onda
mislimo na propovijedi brata Branhama koje u načelu nisu ništa drugo nego jedno
objašnjenje Biblije i otkrivanje Biblije i biblijskih tajni. Kroz te Poruke
dolazimo do razumijevanja o tome što je ispravno krštenje, da je pravilno
krštenje u Ime Gospoda Isusa Krista jer je tako svatko u Bibliji kršten; da
Otac, Sin i Duh Sveti nisu imena i kad je Isus naredio krštenje naredio je
krštenje u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga – znači moramo otkriti kako se zove taj
Otac, Sin i Duh Sveti i onda vidimo u
Bibliji svatko tko je nekad bio kršten, kršten je u Ime Isusa Krista i to nam
govori da je to Ime Oca, Sina i Duha Svetog – Gospod Isus Krist. Dolazimo do
spoznaje što je prvi grijeh, da je Bog jedna osoba sa više službi. To nije
nekakav dodatak Bibliji nego to je način na koji nam je Bog preko proroka
pokušao i uspio objasniti Božju Riječ i otkriti neke stvari koje su postale
dogme po crkvama i ljudi ih ne mogu objasniti Biblijom, a vjeruju. Za tu Poruku
prorok kaže jednu vrlo interesantnu stvar: „Mi možemo primiti Poruku i recimo
da sam mladić i da tražim ženu i da mogu naći ženu da kažem: Ona je baš
savršena, ona je kršćanka, ona je dama, ona je sve ovo i imam povjerenje. Bez obzira
koliko povjerenja imate, koliko ja mislim da je ona divna, ja ju moram uzeti i
ona mora uzeti mene, vidite, na osnovu tih zavjeta.“ Mi možemo simpatizirati
Poruku, možemo smatrati da je ona Istina, da je savršena, da nam se sviđa,
imati pozitivno mišljenje o tome, ali nikakve koristi od toga ako mi nju
uistinu ne uzmemo. „To je ista stvar s Porukom. Mi vidimo da je ona ispravna,
mi vidimo da je Bog potvrđuje da je ona ispravna. Ona je savršeno ispravna. Iz godinu
u godinu ona nastavlja biti ispravna. Sve što ona kaže dogodi se upravo onako
kako je On rekao. Dakle, mi znamo da je
ona ispravna. Ali nemojte to činiti s intelektualnog stajališta. Ako budete
činili, imate religiju iz druge ruke.“ Ova fraza 'religija iz druge ruke' je
nešto što postoji kao opasnost za svakog od nas. „Razumijete, mi ne želimo
religiju iz druge ruke, nešto što je netko drugi doživio i da mi živimo od njihovog
svjedočanstva.“ I onda spominje kad je Pilat pitao Isusa…
IVAN 18,33-34: Nato Pilat uđe u dvor, pozove Isusa i upita ga: „Ti li si židovski kralj?“ Isus odgovori: „Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“Pilat je ovdje imao nekakav stav o Isusu ili nekakvo pitanje iz druge ruke, to nije bilo njegovo osobno mišljenje. Sara nije mogla živjeti na osnovi iskustva Abrahama da bi dobila obećanoga sina. Dok god je Sara živjela i vjerovala u poruku od Abrahama, dok god to nije postalo njezino osobno otkrivenje, dok god je to bilo iz druge ruke, ona nije mogla dobiti tog obećanoga sina. To je ono što želimo vidjeti sada, da mora doći jedan trenutak kad ono što vjerujemo, ono što smo čuli, ono što smo pročitali, ono svjedočanstvo i iskustvo koje čitamo o životu proroka i Poruci, mora postati naše osobno svjedočanstvo. Da bi se to desilo, moramo biti ustrajni u tome da slijedimo, slušamo i poštujemo Poruku kako bi ono što nam je jedno vrijeme nešto iz druge ruke postalo naše osobno svjedočanstvo. „Elizej je hodao obučen u polovni ogrtač, odnosno ogrtač iz druge ruke.“ Kad je Elizej uzeo Ilijin ogrtač, to nije bio njegov vlastiti ogrtač. To je bio Ilijin ogrtač i on je imao nešto iz druge ruke. „Prolazeći kroz Jordan, brate, dopustite da vam kažem u poštovanju prema vama. Nemojte obući ogrtač nekog drugog koji je sav izjeden moljcima sumnji, gdje su svi ovi porazi, praznovjerja, usponi i padovi izbušili taj ogrtač posvuda, obucite ogrtač pobjednika Krista. Nemojte se uzdati u svoju crkvu koja je nekad naučavala spasenje krštenjem Duhom Svetim, koja je nekad naučavala božansko iscjeljenje a sad ga poriče sva izjedena moljcima sumnji i svega drugoga. Obucite ogrtač Njega koji nikad nije izgubio bitku jer ste vi na svom putu za Jordan."
Da bi Elizej uzeo Ilijin ogrtač, prvo je morao ostaviti svoj vlastiti i to je ono što svatko od nas mora napraviti. Elizej nije mogao uzeti Ilijin ogrtač sve dok nije poderao i ostavio vlastiti ogrtač. Kad mi krenemo svoj kršćanski život s Bogom i kad mi upoznamo našeg Iliju kojeg je Bog poslao našem vremenu, dogodi se upravo to. Prvo se mi odričemo sebe i svojih ideja, ambicija, svog načina života, starog sebe i vrlo često slijedeći korak je da uzmemo Ilijin ogrtač. Međutim, vidjet ćemo da taj Ilijin ogrtač nije dovoljan. Nije dovoljan, kao što Sari nije bio dovoljan Abrahamov ogrtač pod kojim je ona živjela 25 godina slušajući njegovu poruku, trudeći se da vjeruje, poštujući to i čineći sve što je Abraham tražio od nje. Mora doći jedan trenutak kada je ona morala imati vlastiti odnos sa Bogom, vlastiti kontakt s Bogom i to je ono do čega bi sad htio doći. Mislim da je to bitno. „Dakle, on je imao polovni ogrtač. To je istina. Mnogi ljudi ovog jutra imaju polovne ogrtače na sebi. Ali kad je došao do Jordana, shvatio je da sama odjeća neće učiniti ništa.“ Elizej, nakon što je ostavio vlastiti ogrtač i uzeo Ilijin ogrtač, koji je bio dobar ogrtač, nešto najbolje što je mogao uzeti u tom trenutku, kad je došao do Jordana, to mu nije bilo dovoljno. Jer on na Jordanu kaže: „Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: "Gdje je Jahve, Bog Ilijin?" Osim Ilijinog ogrtača, da bi se Jordan razdvojio, bio je potreban Ilijin Bog. i to je ono što je Elizej dobio kao nagradu, što je išao do kraja sa Ilijom. I to je ono što će svatko od nas dobiti ako budemo išli do kraja sa Ilijom kojeg je Bog poslao u našem vremenu, a to je prorok - brat Branham. Sigurno, jedno vrijeme nosimo Ilijin ogrtač i nije sporno da vjerujemo u Poruku, da mnoge stvari koje čitamo ne postanu nam stvarne odmah i nemamo odmah svu onu moć koju je Bog dao proroku, ali da bi dobili to moramo ustrajati i kad ustrajemo s time, Bog će nam dati više nego što smo imali ako samo imamo Ilijin ogrtač ili ono što imamo kao prorokovu Poruku; jednog dana će to postati naša Poruka i naš Bog. To se desilo i u Sarinom životu; Sara je slijedila Abrahama, vjerovala njegovu poruku i živjela pod njegovim ogrtačem sve do trenutka dok Bog nije nju sreo osobno i dok nije srela Abrahamovog Boga.
Elizej koji slijedi Iliju, ostavlja vlastiti ogrtač, uzima Ilijin i onda na Jordanu susreće Ilijinog Boga. Od tada na dalje vidimo da je Ilijin Bog sa Elizejom, a više ne pratimo i ne nalazimo Ilijin ogrtač (više nije bio bitan taj komad tkanine u onom trenutku kad je imao Ilijinog Boga). I ako želimo danas da imamo Ilijinog Boga, moramo slijediti Iliju do kraja, dok ne susretnemo Boga na isti taj način. Mnogo puta slijeđenje Poruke nije lagano. Mnogo puta, kao što sam rekao, nalazimo na neke stvari koje su prilično striktne i koje traže od nas da napravimo nekakve korake jer Poruka i Božja Riječ je sveta i Duh Sveti je svet i On se neće nastaniti u nama ako mi nismo čiste posude u koje On može doći. Taj proces čišćenja je ono kroz što moramo proći da bi bili spremni da se Bog nastani u nama. Taj dio Ilija nije olakšavao Elizeju, niti je naš Ilija kroz Poruku nama nešto olakšao. Taj dio je samo za one koji su uistinu ustrajni, koji uistinu žele dobiti ono što je Ilija imao, koji uistinu žele da Ilijin Bog postane njima stvaran Bog.
U propovijedi Polovni ogrtač (1956.), prorok kaže: „Imamo istkane ogrtače koji su svi u redu, sasvim u redu. Imamo ga cijelog, kršteni smo, idemo dalje i jako smo apostolski: imamo apostolsku vjeru, Božansko iscjeljenje, vjerujemo u Boga, vjerujemo u Božje moći , krštavamo na način na koji Biblija kaže, primili smo Duha Svetog, govorili smo u jezicima, činimo sve to. Možda bi naizgled rekli: „Pa dobro, što nam više treba?“ Ali brate, ako je to sve što trebate, vi ćete otkriti da vam nešto nedostaje kad dođete na Jordan. Mi ne trebamo naučavanje tog imena već trebamo Ilijinog Boga. Trebamo Silu Ilijinog Boga natrag u našoj crkvi; Silu da držimo tamo i da Božju Riječ nazivamo ispravnom, bez obzira. A mi smo, svatko tko je ovdje ovog jutra, tko je ljudsko biće, on je na svom putu za Jordan. Vi ćete stići tamo u jednom od ovih jutara ili jedne od ovih noći. I kad je došao do Jordana hodao je kao pobjednik, ali kad je došao do Jordana već je bilo drugačije. Na sebi je imao polovni ogrtač, nosio ga je drugi čovjek. Bio je to dobar ogrtač i znao je tko je bio taj čovjek koji ga je nosio.“ Ilijin ogrtač je bio dobar; on je znao tko je nosio taj ogrtač i mi dok god ne upoznamo Ilijinog Boga moramo nositi ogrtač. Da li nositi vlastiti, odnosno, moramo slušati samog sebe, svoje vlastite ideje, svoje vlastito mišljenje, svoje vlastite teorije ili moramo uzeti nečiji drugi. Ako hoćemo uzeti nečiji drugi, mi moramo ostaviti svoj, a taj nečiji drugi najbolje da uzmemo od nekog tko je provjeren, od nekog tko uistinu ima dobar ogrtač a Ilijin ogrtač je uistinu bio dobar ogrtač. „Ja hodam prema Jordanu ali kad dođem tamo želim znati jednu stvar, da ja također imam polovni ogrtač. Ne uzdam se u svoga jer on nije dobar. Čim je Elizej pokupio Ilijin ogrtač, on je poderao svoga na komade i bacio ga. I tako je to bilo kad sam ja našao Krista. ja sam poderao sebe, svoje ideje, svoje gluposti, svoje male beznačajne stvari i mislio sam dok sam bio mali baptistički propovjednik da sam netko, ali poderao sam to, obukao sam Njegov ogrtač. Kad dođem do Jordana želim se naći omotan u Njegov ogrtač, a mi ćemo stići tamo u jednom od ovih dana.“ Vrlo je važno čiji ogrtač nosimo do onog trenutka dok nam Bog ne postane stvaran.
„Jutros smo se bavili puno s prorokom koji je nosio polovni ogrtač. Da, mi sami nosimo polovni ogrtač. Ja sam tako sretan da je to polovni ogrtač jer je ovaj ogrtač kojeg sada nosim bio uračunat od Boga kao pravednost kroz Krista Isusa. Ne uzimamo nekakav ogrtač izjeden moljcem neke ljudske teologije, koji je izjeden moljcima, zrikavcima i tako dalje, onih koji govore da su dani čudesa prošli, da ne postoji nešto kao sveprisutni Duh Sveti već nosimo ogrtač Njegove pravednosti.“ Kad pogledamo Abrahama, kad pogledamo Elizeja, kad pogledamo Saru koja je živjela na Abrahamovom otkrivenju, vidimo jednu zajedničku crtu da su oni bili ustrajni sve do onog trenutka. To je ono što ovdje Ilija kaže Elizeju da traži puno ali da će to dobiti ako ga bude vidio kad odlazi. Znači, do zadnjeg trenutka morao je biti ustrajan da bi dobio ono što je htio, da uistinu ima Ilijinog Boga. Isto tako i Sara je morala biti ustrajna do tog zadnjeg trenutka, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazila, bez obzira koliko su se stvari koje je ona tražila od Boga činile teške i nemoguće; njezina ustrajnost i njezin izbor da slijedi pravog čovjeka do trenutka dok Bog tog čovjeka ne postane njezin Bog. Ključno je i bitno da znamo koga to slijedimo jer jedno vrijeme taj polovni ogrtač moramo imati ili moramo imati vlastiti. Ako izaberemo pravog čovjeka; kao što je Elizej izabrao pravog čovjeka – Iliju, Božjeg proroka: taj izbor pravog čovjeka čiji je ogrtač uzeo, doveo ga je da upozna Boga od tog čovjeka. Prorok kaže da mnogi ljude izaberu neke ogrtače, sklone se i sakriju pod nekakve ogrtače crkve ili nekakvog propovjednika što uopće nije potvrđeno na način na koji je bio Ilija. To vidimo i kod sinova proročkih koji su također imali ogrtač, ogrtač svoje proročke škole kojoj su oni pripadali i ispod tog ogrtača nisu dočekali da dožive ono što je Elizej doživio. Zato je bitno da slijedimo Poruku, zato je bitno da budemo ustrajni i zato je bitno da molimo da one stvari koje čitamo u Poruci, koje nam možda još uvijek nisu stvarne i za koje možda još uvijek imamo negdje u svojoj glavi malo sumnje i nesigurnosti, da bez obzira na to, ako ustrajemo u tome i molimo Boga da ukloni to od nas i da ono o čemu čitamo postane stvarnost, da onaj Bog o kojem prorok priča se materijalizira u našem životu kao što se materijalizirao u Sarinom životu. U Sarinom životu je On došao kao čovjek, u našem životu ne mora doći kao čovjek, ali na neki način da postane stvaran i da onda ono o čemu smo slušali, čitali, proučavali, slušali propovijedi, da to postane stvarno u našem životu jer nakon toga stvari su potpuno drugačije. Nakon toga nema više sumnje, nakon toga Bog nam daje snagu da činimo ona djela koja je On odredio za nas da činimo. Nakon toga zapravo možemo biti efikasni u Božjem Kraljevstvu i činiti ono što je On naumio za nas, bilo što da je to. U tom trenutku mi smo potpuno predani s Njime, imamo stvarni osobni kontakt s Njim i to možemo podijeliti s ljudima.
Božji blagoslov.
