GDJE JE JAHVE, BOG ILIJIN? / 15.04.2012 / Brat J. Lerga

2.KRALJEVIMA 2, 1-14: Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru: Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: "Ostani ovdje jer me Jahve šalje do Betela." Elizej odgovori: "Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!" I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: "Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?" On reče: "I ja to znam; tiho! Ilija mu reče: "Elizeju! Ostani ipak ovdje jer me Jahve šalje do Jerihona." Ali on odgovori: "Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!" I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi koji su živjeli u Jerihonu priđoše Elizeju i rekoše mu: "Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?" On reče: "I ja to znam; tiho! Ilija mu reče: "Ostani ipak ovdje jer me Jahve šalje do Jordana." Ali on odgovori: "Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!" I tako pođoše obojica. I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na dvije strane. I obojica prijeđoše po suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: "Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe!" A Elizej odgovori: "Neka mi u dio padne obilje tvoga duha! Ilija odgovori: "Mnogo tražiš: ako me budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti. I dok su tako išli i razgovarali, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: "Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!" I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: "Gdje je Jahve, Bog Ilijin?" I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane i Elizej prijeđe.

Kad bih morao dati naslov za temu onog što bi danas govorio, onda bih uzeo ovaj stih: „Gdje je Jahve, Bog Ilijin?“ Uglavnom, ovdje pričamo o jednom događaju koji se desio nekad prije u povijesti Izraela i nalazimo čovjeka koji je bio prorok i zove se Ilija. Znamo da Biblija govori da će se takav prorok pojaviti više puta. Postoji određeni prorok ili duh, ili pomazanje ili određena vrsta službe, određeni tip čovjeka kao što je Ilija i Biblija obećava da će takav tip čovjeka, pomazanje ili službu na zemlju Bog poslati pet puta. Prvi put smo vidjeli da je to uistinu bio čovjek koji se zvao Ilija; slijedeći put je to bio čovjek koji se zvao Elizej. Naravno, nije se Ilija reinkarnirao ili ponovno uskrsnuo nego to je ista služba; isti tip službe još se u  većoj mjeri nastavio u vrijeme Elizeja i u životu Elizeja. Kasnije nalazimo da Biblija kaže da će takvog proroka poslati prije nego što dođe prvi Kristov dolazak, prije nego što dođe drugi Kristov dolazak i prije nego što dođe treći Kristov dolazak. Krist je prvi put došao kao čovjek na zemlji i prethodio mu je jedan čovjek sa proročkom službom i pomazanjem kakvo je imao Ilija; sam Isus kaže za njega da je on bio Ilija, sa Ilijinim duhom i to je bio Ivan Krstitelj. Ivan Krstitelj je došao prije velikog Dana Gospodnjeg, ali Biblija obećava da prorok Ilija mora doći i prije strašnog Dana Gospodnjeg i u naše vrijeme mi vjerujemo da smo svjedočili tom događaju i otvoreno to kažemo i mislimo da to možemo potkrijepiti Biblijom, da je taj čovjek također bio prorok u našem vremenu i da se zvao William Branham (njegovu životnu priču znate i propovijedi, većina od nas, tako da nema sumnje u to), a nakon toga Bog će još jednom poslati takvog proroka Židovima, u onom kratkom periodu od tri i pol godine, prije nego što se uspostavi Kristovo Kraljevstvo na zemlji.

Kada pogledamo prvog Iliju i pogledamo proroka sa Ilijinim duhom u našem vremenu možemo primijetiti neke stvari i primijeniti ih u našem vremenu. Ilija je imao određene sljedbenike. Naravno, ti ljudi koji su slijedili Iliju nisu slijedili čovjeka već su slijedili Boga koji je djelovao kroz Iliju, da kroz njega navijesti određenu Poruku u vremenu u kojem je on djelovao i to vrijeme uvelike nalikuje našem vremenu. Tu nalazimo jednog kralja Ahaba koji se oženio za Jezabelu, a Jezabela više nego dobro opisuje katoličku crkvu. Ona nije bila Židovka već poganka koja je pokušala i uspjela djelomično u Izrael uvesti pogansko štovanje i proslavljanje kao što je u biti i katolička crkva uvela mnogo toga što je pogansko. Preslika onog vremena i ovoga je više nego savršena i ovdje što želim naglasiti je da je Ilija imao neke ljude koji su ga slijedili i jedan od njih je sigurno bio i Elizej. Međutim, ovdje nalazimo još neke ljude koji su bili zainteresirani za to što je Ilija činio, ali nisu bili takvi sljedbenici kakav  je bio Elizej a to su ovi proročki sinovi. Postavlja se pitanje: kako je moguće da neki ljudi žive u vrijeme Ilije, jednog od najvećih proroka u Bibliji i znaju da će Ilija biti uznesen i znaju da je Ilija Božji sluga a i dalje ne slijede Iliju, nisu zainteresirani u toj mjeri da ostave ono svoje nasljeđe ili da kažem danas denominacije i crkve i religije da bi otišli i slijedili Iliju kao što je to napravio Elizej? Oni su imali određeno Božje pomazanje, bili su proročki sinovi, izašli su iz određenih proročkih školi (nekakvih proročkih seminara, učenja i tako dalje; nešto što nalikuje današnjim denominacijskim crkvama) i ne možemo reći da oni nisu poznavali Boga uopće ili da nisu imali nikakve veze sa Bogom, međutim nisu imali ni približno koliko je to imao Elizej a vidjet ćemo da i Elizej nije imao cijelo vrijeme ono što je dobio na kraju, kad je dobio Ilijinog duha ili Ilijin plašt. 

U vrijeme Abrahama i Sare imamo proroka Abrahama. Kao što je Abraham imao jedan specifični odnos sa Bogom tako je i Ilija imao jedan specifičan odnos sa Bogom. U vrijeme Abrahama, gdje je Abrahamova žena Sara također bila dio onog obećanja koje je Bog dao, međutim, njezin odnos sa Bogom ili način na koji je Bog radio s njom i način na koji je radio Bog sa Abrahamom, bila su dva različita načina. Način na koji je Bog radio sa Ilijom i Elizejom su potpuno dva različita načina. Elizej, sve dok nije dobio Ilijinog duha i dok Ilija nije otišao, nije imao nekakvu pompoznu službu, nije imao neka natprirodna djela ili nešto što bi ga pratilo u tolikoj mjeri koliko je pratilo Iliju i vidimo čak i Elizeja da je bio sklon nevjeri (kad se prepao i onda se Ilija pomolio da mu Bog otvori oči…). Možemo naći jednu paralelu kao što je u slučaju Abrahama i Sare – Sara koja simbolizira ili tipizira nas a Abraham je onaj koji simbolizira proroka kojem je Bog došao i Poruku koju je Bog donio; tako ovdje imamo Iliju, proroka i imamo Elizeja. Sara je sklona nevjeri ili slabija karika u cijeloj toj priči do određenog trenutka, tako je i Elizej slabija karika. Što je to bilo potrebno Sari da ono što je slušala od Abrahama u jednom trenutku postane stvarno i što je bilo potrebno Elizeju da iako je godinama slijedio Iliju da doživi onaj trenutak kad je rekao: „Gdje je Jahve, Bog Ilijin?“, kad je Ilijin Bog postao Elizejov Bog ili kad je Abrahamov Bog postao Sarin Bog? 

Kad pogledamo Abrahamov život vidimo jedan natprirodan poziv u njegovom životu i taj poziv je bio na način da mu se Bog osobno obratio i pozvao ga da izađe iz svoje rodbine i iz svog kraja i da ide služiti Bogu. Svatko od nas je na neki način kao Abrahamovo dijete, svatko je na svoj osobni način doživio određeni poziv od Boga ili nešto je bilo u nama što nas je vuklo da upoznamo tog Boga i da Mu služimo a ono što je Bog zahtijevao od Abrahama, da bi mu dao ono što mu je obećao, bilo je da se odvoji. I naš život kao kršćana danas, htjeli mi ili ne htjeli, ako želimo postići ono što je Abraham postigao mora biti na neki način odvojen život. To naravno ne znači da ne izlazimo iz kuće ili da ne idemo na posao nego živimo svojim  načinom života ili životnim stilom drugačiji život koji je ne prihvaćen,  neshvaćen i drugačiji od ovog svijeta. Abraham je živio takav život, čak se i doslovno odvojio od svoje familije da bi služio Bogu. Mi se na neki način odvajamo od onog što nudi ovaj svijet da bi mi služili Bogu i to je Bog nagradio. Bog nije nagradio Abrahama dok se nije odvojio od svoje obitelji. Znamo da je poveo Lota sa sobom i do trenutka dok se Lot nije odvojio od Abrahama, Bog mu više nije govorio. Vrlo često, mi kad krenemo služiti Bogu povedemo svoje Lotove ili povedemo neke svoje stvari  s kojima pokušamo zadržati nekakav kompromis i pokušamo čekati: možda nas Bog pusti da prođemo i s time, možda neće tražiti od nas da se riješimo takvih stvari u svom životu ali Bog čeka da se mi riješimo toga, naravno, da nam u tome pomogne da bi dalje napravio onaj korak koji je obećao i da bi nas doveo do obećanja. Abrahamov hod s Bogom je sadržavao određeno obećanje. Naš hod s Bogom u Bibliji uključuje mnoga obećanja koja je Bog dao za nas. Biblija je obećala vječni život i mi to shvaćamo ozbiljno; mi smatramo da uistinu postoji vječni život i uistinu smatramo da je Bog prolio Svoju krv da nam oprosti grijehe, da nam to da. Ta  obećanja koja je Bog ponudio Abrahamu nalazimo u Bibliji da su i nama također ponuđena neka obećanja. Abraham je imao jedan uvjet koji je Bog tražio od njega da bi mu to uistinu dao. Božji uvjet koji je Bog postavio Abrahamu je bio da vjeruje i da čeka. Abraham nije mogao napraviti ništa s čime bi ispunio Božje obećanje. Nije mogao pomoći Bogu; nalazimo da u jednom trenutku pokušava pomoći Bogu ili predložiti način na koji će mu On dati obećanoga sina preko Hagare pa je s time samo zakomplicirao cijelu situaciju tako da mi, sve ono što nam je Bog obećao u Božjoj Riječi, možemo samo vjerovati i možemo samo čekati na Boga da to On ispuni. To je jako interesantno zato što nalazimo u cijeloj toj priči Saru. 

Sara kao Abrahamova žena, ne samo da je bila Abarahamova žena nego je bila i dio tog Božjeg obećanja kojeg je Bog dao Abarahamu jer je Bog obećao Abrahamu da će mu dati sina iako je bio star i Sara je bila ona preko koje će Bog ispuniti Abrahamovo obećanje. Htjela, ne htjela, Sara je morala to ispuniti a Bog je imao način na koju će On nju dovesti da bude spremna da to ispuni. Bog je obećao za naše vrijeme da će postojati ljudi koji će biti iskreni sljedbenici Boga, koji će Mu služiti i koji će otići u Uznesenje, koji će prepoznati Poruku, koji će živjeti svetim načinom života i to smo mi. Bog nema druge ljude na ovoj zemlji koji će to ispuniti; mi ćemo to ispuniti a Bog će nas navesti kao i Saru da budemo u takvoj situaciji, tako spremni da to ispunimo. Postoji jedan događaj koji je zapravo obilježio Sarin život i napravio od nje, od one koja je bila slaba karika ili od one koja je slijedila Abrahama, poštivala Abrahama, poštivala njegovu poruku ali sve je to bilo nekako prilično intelektualno njoj i možda negdje duboko u sebi je vrlo često sumnjala u to. Bog je napravio jedan događaj nagradivši njezino strpljenje, nagradivši činjenicu da je ona cijelo vrijeme ostala sa Abrahamom, da je to što je bilo intelektualno u jednom trenutku postalo stvarno. Sara za razliku od Abrahama nije čula glas Božji, nije ni vidjela Ognjeni Stup, nije ništa od toga doživjela što bi joj dalo onu čvrstu vjeru kakvu je imao Abraham, međutim, bez obzira na sve to, bila je dio tog obećanja i ona je bila ta kroz koju će Bog to ispuniti. U naše vrijeme Bog je poslao proroka i ako ste čitali one knjige, životne priče o proroku, vidite mnoge stvari kako je Bog radio s prorokom i mi znamo da s mnogima od nas Bog ne radi na taj način. Kao što Sara i Abraham imaju različiti način na koji Bog radi s njima tako Bog na različiti način radi s prorokom u našem vremenu i sa nama. Mi nismo vidjeli Ognjeni Stup, možda nismo čuli Božji glas da nam govori, možda nismo vidjeli vizije i možda nismo otkrivali tajne srca, možda nismo imali 500 000 ljudi za koje smo se molili i koji su bili iscijeljeni  na jednom skupu, nismo propovijedali i imali 30 000 ljudi koje se u jednom danu krstilo na našu propovijed kako je to Bog radio sa prorokom. Ali tako ni Sara nije imala sve ono što je Abraham imao, međutim, ona je za razliku od nekog drugog koji je također krenuo, a to je bio Lot, izdržala do kraja. Ako pogledamo u Bibliju,vidimo uz Abrahama i Lota koji naizgled izgleda prilično veliki vjernik; čovjek koji je ostavio svoju rodbinu, ostavio svoju zemlju, ostavio sve i krenuo za Abrahamom samo zato što je čuo Abrahamovo svjedočanstvo, uistinu to nije mala stvar. Lot je napravio, ako ljudski gledamo i usporedimo Lota i Saru, Lot se na neki način čini većim vjernikom. Sara ide sa Abrahamom jer uistinu mora ići sa Abrahamom jer mu je žena a Lot ide svojom vlastitom voljom. Međutim, kad pogledamo kraj priče Lota i Sare, vidimo Lota da nije postigao ono što je Sara postigla jer Lot nije ustrajao do kraja. Lot je u jednom trenutku izgubio snagu i malo mu se kompas poremetio i otišao za nekim drugim stvarima što se nije desilo sa Sarom. Prorok kaže, što je vrlo interesantno: „Sara nikad nije bila prejaka u vjeri, njoj je nedostajalo, posumnjala je u obećanje ali Abraham ju je držao jer su on i ona, muž i žena,oni su jedno.“ 

Ako pogledamo jedan detalj koji Biblija govori a to je vrlo važan detalj: prije nego se ispunilo obećanje koje je Bog dao Abrahamu i Sari, Bog im je napravio dvije stvari: promijenio im je ime što govori o nanovo rođenju (u hebrejskom ime govori o prirodi, oni su davali imena koja su bila opisna i koja su značila nešto i jedno ime je opisivalo karakter te osobe ili je bila namjera da opisuje karakter te osobe). Kad je Bog promijenio ime Sari i Abrahamu, to ukazuje da je Bog promijenio njih, znači da se dogodilo njihovo nanovo rođenje ili promjena u njihovim životima i druga stvar, prije nego što im je Bog dao ono što im je obećao je bilo to da je Abraham bio obrezan. Obrezanje u Bibliji ukazuje na mjesto gdje se dogodio grijeh u početku u Edenu, isto tako obrezanje ukazuje na čišćenje od tjelesne nečistoće i prorok o tome govori kao o simbolu ili tipu Duha Svetog. Kad bi promatrali život Abrahama i Sare, znamo da Sara kao žena nije mogla biti obrezana, ali samim time što je bila vjerna sa svojim mužem, ona je indirektno dobila svoje obrezanje. Tako smo mi na indirektan način dobili Kristovu pravednost, mi nismo mogli umrijeti za svoje grijehe i nismo mogli napraviti to što je Krist napravio za nas ali s time što smo jedno s Njime i kad On stavlja Svoga Duha u nas, mi postajemo nanovo rođeni i onda mi indirektno dobivamo ono što je Krist napravio za nas. Tako je Sara zbog tog jedinstva sa Abrahamom postala dio Abrahamovog saveza i Abrahamovog obećanja koje mu je Bog dao i ona je to uistinu morala ispuniti. Da bi to ona uistinu ispunila, Boga ne brine Sarino stanje i Sarina nevjera. Ako nas je Bog odabrao u ovom zadnjem vremenu da mi ispunimo Njegovu Riječ i da mi budemo oni koji će ići u Uznesenje, oni koji će dobiti vječni život, Boga ne brine toliko naša nevjera, ona ga ne može ni sputat. Naravno, Bog će napraviti na neki način da se mi riješimo toga i to je ono što je Bog ovdje napravio sa Sarom. Jedan dan je bio dan kad se u Sarinom životu desila promjena; ono o čemu je Abraham pričao i ono o čemu je ona slušala godinama i ono što je ona pokušavala vjerovati i što se trudila vjerovati, ono što je poštivala i od čega nije odustajala, međutim još uvijek to nije postalo njezino osobno vjerovanje ili njezino osobno otkrivenje. Ona je imala Abrahamovu poruku i Abrahamovu vjeru i jedan dan kad je Bog došao; taj dan nije bio ništa poseban dan, to je bio dan kad se Sara digla mrzovoljna, kad je bila nezadovoljna situacijom jer je bila teška gospodarska situacija, bila je glad, pastiri su bili nezadovoljni, zamjerala je Abrahamu što je pustio Lota da ode u obilje a oni su ostali u siromaštvu i kaže Pismo da je Abraham izašao iz šatora na tu vrućinu i tamo ih je Bog susreo. Takav jedan dan, vrlo običan dan, ništa posebno, vrlo jednostavno i svakodnevno, Bog je izabrao da susretne Saru i da nagradi njezinu strpljivost, njezinu ustrajnost da prati Abrahama i njezin napor i trud da to vjeruje i da sve što on traži od nje da to ona uistinu napravi, Bog je taj dan odlučio da ono o čemu je ona slušala da to ona vidi licem u lice. Ako mi budemo isto tako ustrajni proučavajući propovijedi i Poruke i ono što nalazimo ovdje da je prorok nama ostavio, jedno vrijeme neizbježno je da neke stvari o kojim čitamo nekako su nam dosta daleke, nisu nam stvarne, nije se dogodilo u našem životu ono što bi htjeli da se dogodi ali jedini uvjet koji Bog ima s nama je da nastavimo slušati proroka (kao što je Sara slušala proroka Abrahama) kojeg je Bog poslao u našem vremenu i ako ustrajemo u tome, ako to poštujemo i ako to vjerujemo onda će Bog napraviti jednog običnog dana jedan događaj kad će to što smo slušali postati nama stvarno i to je cilj u našem životu. Mnogi ljudi se bore sa nekakvim porocima, ali ako ne naprave ono što je Lot napravio (koji je otišao za stvarima svijeta koje su ga primamile i ostavio Abrahama i njegovu poruku) dogodit će se upravo ovo što se dogodilo Sari koja je ostala što je Bog i nagradio, da ono što je njoj bila samo teorija, nešto što je čitala, ono što je bilo njoj možda neka knjižica ili kaseta ili MP3, to je njoj postalo stvarno i to je ono čemu mi težimo da ova Poruka nama postane stvarna.

Prorok kaže, kao što sam rekao, da ovdje nalazimo potpuno iste ljude ili iste karaktere ili ista pomazanja. U priči o Abrahamu i Sari nalazimo Saru i Lota, u priči o Iliji nalazimo Elizeja i proročke sinove. Kad malo promatramo, ovi proročki sinovi o kojima čitamo, čini nam se da imaju veći dar proroštva nego što ima Elizej. Elizej je bio jedan obični sluga koji je služio Iliji i ne nalazimo nekakva natprirodna djela da je on činio, ne nalazimo njegova proroštva, ne nalazimo stvari kakve nalazimo među ovim proročkim sinovima koji su čak unaprijed znali da će se dogoditi Ilijino uznesenje, tako da vidimo da naoko, ovako ljudski gledajući, čini nam se da su oni puno bliže Bogu i imaju puno više duhovnih darova i da će oni biti ti koji će prepoznati Iliju i koji će dobiti Ilijinog duha kad Ilija ode. Isto tako, da ne znamo do kraja priču o Abrahamu i Sari, pomislili bi da će Bog nagraditi Lota za njegov trud da ide sa Abrahamom više nego Saru, jer Sara mora ići pošto je njegova žena i bilo bi nelogično da ona ne ide dok je Lot svojevoljno odlučio slijediti Abrahama na osnovu njegove poruke. Međutim, to nije tako; Bog ima određene kriterije koje su drugačije od naših ljudskih i za Boga postoje neke stvari koje On poštuje, koje su drugačije od onoga što mi kao ljudi poštujemo. Dovoljno je pogledati one učenike koje je Isus izabrao, kriterije po kojima je Isus birao svoje učenike i to sigurno nisu kriteriji po kojima bi mi izabrali. Ako bi mi živjeli u Izraelu, mi bi pogledali svećenike ili ljude koji su bili ortodoksni Židovi koji su se trudili svim svojim životom  da ugode Bogu i da drže sve zapovijedi od Mojsija, koji su proučavali Božju Riječ, prepisivali Božju Riječ i toliko su se smatrali nedostojnima da kad bi prepisali jednu riječ onda bi se otišli okupati jer su smatrali da su oni kao ljudi toliko nečisti da se bave uopće Božjom Riječi. Imamo ljude koji se trude maksimalno da ugode Bogu i žive kršćanskim životom a s druge strane imamo čovjeka kojeg je Bog, odnosno Krist izabrao za svog učenika i to je bio Petar koji slijedi Isusa i nosi sa sobom mač i ne samo na početku već i na kraju Isusove službe vadi taj mač i koristi ga. Kad pogledamo taj kriterij po kojima Bog bira ljude, onda Božji način izbora i ono što Bog poštuje je drugačije od onog što mi biramo i što mi poštujemo. I vrlo vjerojatno da sami biramo Božju djecu u ovom zadnjem vremenu, nikada ne bi sebe izabrali, ali Bog je izabrao nas.  Tako ovdje vidimo da je Bog izabrao Elizeja da bude onaj koji će dobiti Ilijinog duha a ne ove proročke sinove, bez obzira koliko ih je bilo, bez obzira na njihove darove. Danas među kršćanima postoji jedna tendencija da se nekako naglasak stavlja na duhovne darove: na proroštvo, na govor u jezicima, na bilo što u tom smislu, ali vidimo ovdje i u ovoj priči da to nije bilo ono što je bitno.  Ono što je bilo bitno nije bilo dar proroštvo koji su imali ovi proročki sinovi nego je bilo bitno slijediti proroka Iliju sve do kraja, do onog trenutka dok taj Ilijin Bog ne postane tvoj Bog. Iako su oni ovo sve znali, oni nikad nisu dobili Ilijinog duha niti su imali Ilijinu snagu, niti su činili Ilijina djela. Ako mi želimo da nam Bog da ono što je dao proroku u našem vremenu onda trebamo napraviti kao i Elizej a to je ići do kraja, do onog trenutka dok nam Bog ne da ono što nam je i obećao. Znači, ne odustati na putu, biti uporan, biti ustrajan bez obzira na to što možda izvana neke stvari drugima izgledaju da su drugi bliže Bogu, ali ako budemo slijedili onog proroka kojeg je Bog potvrdio kao što je potvrdio Iliju, kao što je potvrdio brata Branhama sa još više stvari koje su obilježile njegovu službu, to je ono što će nas dovesti da dođemo do trenutka kad će se Ilijin duh spustiti na nas i kad će Ilijin Bog postati naš Bog. U naše vrijeme taj prorok je bio brat Branham. 

Ono što je jako interesantno ovdje, da Ilija Elizeju nije olakšavao da ide s njim. Nije ga nagovarao: „Hajde idi sa mnom, ako budeš išao dobit ćeš Duha Svetoga, odnosno, dobit ćeš Silu da činiš čudesa koja sam ja činio…“ i slično. Ilija mu je na neki način otežavao ili ga je odgovarao od toga. Kad čitamo Poruku brata Branhama, često ćete naići na neke stvari koje se čine teškim. Brat Branham je vrlo često specifičan i vrlo strog u smislu nekakvih moralnih normi koje zahtjeva od kršćana: stvari za koje govori da nisu u redu za kršćane, vrlo negativno govori o svjetskoj muzici, o Hollywoodu, raznoraznim stvarima i kad promatramo to, možda nam izgleda da upravo radi ono što ovdje Ilija radi Elizeju, da nam na neki način otežava ili da nas odgovara da slijedimo tu Poruku. Naravno da to nije tako, to su samo kušnje koje su bile stavljene ispred Elizeja kako bi se uistinu uvidjelo da li je uporan i ustrajan i ako je, da dobije ono što mu je bilo obećano a ako nije onda to neće dobiti. Ako želimo slijediti proroka u našem vremenu kojeg je Bog poslao sa Ilijinim duhom onda nailazimo na iste ove stvari koje nas žele zadržati da ostanemo na putu, da ne idemo dalje, ali mi moramo biti dovoljno ustrajni i dovoljno sigurni da slijedimo tog proroka do trenutka dok ono što je obećano ne postane naše i do trenutka dok onaj Bog koji je bio s tim prorokom ne postane naš Bog i kroz nas ne bude činio iste stvari. Postoje neke stvari koje prorok ovdje govori, vezano za Poruku koju je on propovijedao. Kad kažemo Poruka – onda mislimo na propovijedi brata Branhama koje u načelu nisu ništa drugo nego jedno objašnjenje Biblije i otkrivanje Biblije i biblijskih tajni. Kroz te Poruke dolazimo do razumijevanja o tome što je ispravno krštenje, da je pravilno krštenje u Ime Gospoda Isusa Krista jer je tako svatko u Bibliji kršten; da Otac, Sin i Duh Sveti nisu imena i kad je Isus naredio krštenje naredio je krštenje u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga – znači moramo otkriti kako se zove taj Otac, Sin i Duh Sveti  i onda vidimo u Bibliji svatko tko je nekad bio kršten, kršten je u Ime Isusa Krista i to nam govori da je to Ime Oca, Sina i Duha Svetog – Gospod Isus Krist. Dolazimo do spoznaje što je prvi grijeh, da je Bog jedna osoba sa više službi. To nije nekakav dodatak Bibliji nego to je način na koji nam je Bog preko proroka pokušao i uspio objasniti Božju Riječ i otkriti neke stvari koje su postale dogme po crkvama i ljudi ih ne mogu objasniti Biblijom, a vjeruju. Za tu Poruku prorok kaže jednu vrlo interesantnu stvar: „Mi možemo primiti Poruku i recimo da sam mladić i da tražim ženu i da mogu naći ženu da kažem: Ona je baš savršena, ona je kršćanka, ona je dama, ona je sve ovo i imam povjerenje. Bez obzira koliko povjerenja imate, koliko ja mislim da je ona divna, ja ju moram uzeti i ona mora uzeti mene, vidite, na osnovu tih zavjeta.“ Mi možemo simpatizirati Poruku, možemo smatrati da je ona Istina, da je savršena, da nam se sviđa, imati pozitivno mišljenje o tome, ali nikakve koristi od toga ako mi nju uistinu ne uzmemo. „To je ista stvar s Porukom. Mi vidimo da je ona ispravna, mi vidimo da je Bog potvrđuje da je ona ispravna. Ona je savršeno ispravna. Iz godinu u godinu ona nastavlja biti ispravna. Sve što ona kaže dogodi se upravo onako kako  je On rekao. Dakle, mi znamo da je ona ispravna. Ali nemojte to činiti s intelektualnog stajališta. Ako budete činili, imate religiju iz druge ruke.“ Ova fraza 'religija iz druge ruke' je nešto što postoji kao opasnost za svakog od nas. „Razumijete, mi ne želimo religiju iz druge ruke, nešto što je netko drugi doživio i da mi živimo od njihovog svjedočanstva.“ I onda spominje kad je Pilat pitao Isusa…

IVAN 18,33-34: Nato Pilat uđe u dvor, pozove Isusa i upita ga: „Ti li si židovski kralj?“ Isus odgovori: „Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“

Pilat je ovdje imao nekakav stav o Isusu ili nekakvo pitanje iz druge ruke, to nije bilo njegovo osobno mišljenje. Sara nije mogla živjeti na osnovi iskustva Abrahama da bi dobila obećanoga sina. Dok god je Sara živjela i vjerovala u poruku od Abrahama, dok god to nije postalo njezino osobno otkrivenje, dok god je to bilo iz druge ruke, ona nije mogla dobiti tog obećanoga sina. To je ono što želimo vidjeti sada, da mora doći jedan trenutak kad ono što vjerujemo, ono što smo čuli, ono što smo pročitali, ono svjedočanstvo i iskustvo koje čitamo o životu proroka i Poruci, mora postati naše osobno svjedočanstvo. Da bi se to desilo, moramo biti ustrajni u tome da slijedimo, slušamo i poštujemo Poruku kako bi ono što nam je jedno vrijeme nešto iz druge ruke postalo naše osobno svjedočanstvo. „Elizej je hodao obučen u polovni ogrtač, odnosno ogrtač iz druge ruke.“ Kad je Elizej uzeo Ilijin ogrtač, to nije bio njegov vlastiti ogrtač. To je bio Ilijin ogrtač i on je imao nešto iz druge ruke. „Prolazeći kroz Jordan, brate, dopustite da vam kažem u poštovanju prema vama. Nemojte obući ogrtač nekog drugog koji je sav izjeden moljcima sumnji, gdje su svi ovi porazi, praznovjerja, usponi i padovi izbušili taj ogrtač posvuda, obucite ogrtač pobjednika Krista. Nemojte se uzdati u svoju crkvu koja je nekad naučavala spasenje krštenjem Duhom Svetim, koja je nekad naučavala božansko iscjeljenje a sad ga poriče sva izjedena moljcima sumnji i svega drugoga. Obucite ogrtač Njega koji nikad nije izgubio bitku jer ste vi na svom putu za Jordan."

Da bi Elizej uzeo Ilijin ogrtač, prvo je morao ostaviti svoj vlastiti i to je ono što svatko od nas mora napraviti. Elizej nije mogao uzeti Ilijin ogrtač sve dok nije poderao i ostavio vlastiti ogrtač. Kad mi krenemo svoj kršćanski život s Bogom i kad mi upoznamo našeg Iliju kojeg je Bog poslao našem vremenu, dogodi se upravo to. Prvo se mi odričemo sebe i svojih ideja, ambicija, svog načina života, starog sebe i vrlo često slijedeći korak je da uzmemo Ilijin ogrtač. Međutim, vidjet ćemo da taj Ilijin ogrtač nije dovoljan. Nije dovoljan, kao što Sari nije bio dovoljan Abrahamov ogrtač pod kojim je ona živjela 25 godina slušajući njegovu poruku, trudeći se da vjeruje, poštujući to i čineći sve što je Abraham tražio od nje. Mora doći jedan trenutak kada je ona morala imati vlastiti odnos sa Bogom, vlastiti kontakt s Bogom i to je ono do čega bi sad htio doći. Mislim da je to bitno. „Dakle, on je imao polovni ogrtač. To je istina. Mnogi ljudi ovog jutra imaju polovne ogrtače na sebi. Ali kad je došao do Jordana, shvatio je  da sama odjeća neće učiniti ništa.“ Elizej, nakon što je ostavio vlastiti ogrtač i uzeo Ilijin ogrtač, koji je bio dobar ogrtač, nešto najbolje što je mogao uzeti u tom trenutku, kad je došao do Jordana, to mu nije bilo dovoljno. Jer on na Jordanu kaže: „Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: "Gdje je Jahve, Bog Ilijin?" Osim Ilijinog ogrtača, da bi se Jordan razdvojio, bio je potreban Ilijin Bog. i to je ono što je Elizej dobio kao nagradu, što je išao do kraja sa Ilijom. I to je ono što će svatko od nas dobiti ako budemo išli do kraja sa Ilijom kojeg je Bog poslao u našem vremenu, a to je prorok - brat Branham. Sigurno, jedno vrijeme nosimo Ilijin ogrtač i nije sporno da vjerujemo u Poruku, da mnoge stvari koje čitamo ne postanu nam stvarne odmah i nemamo odmah svu onu moć  koju je Bog dao proroku, ali da bi dobili to moramo ustrajati i kad ustrajemo s time, Bog će nam dati više nego što smo imali ako samo imamo Ilijin ogrtač ili ono što imamo kao prorokovu Poruku; jednog dana će to postati naša Poruka i naš Bog. To se desilo i u Sarinom životu; Sara je slijedila Abrahama, vjerovala njegovu poruku i živjela pod njegovim ogrtačem sve do trenutka dok Bog nije nju sreo osobno i dok nije srela Abrahamovog Boga. 

Elizej koji slijedi Iliju, ostavlja vlastiti ogrtač, uzima Ilijin i onda na Jordanu susreće Ilijinog Boga. Od tada na dalje vidimo da je Ilijin Bog sa Elizejom, a više ne pratimo i ne nalazimo Ilijin ogrtač (više nije bio bitan taj komad tkanine u onom trenutku kad je imao Ilijinog Boga). I ako želimo danas da imamo Ilijinog Boga, moramo slijediti Iliju do kraja, dok ne susretnemo Boga na isti taj način. Mnogo puta slijeđenje Poruke nije lagano. Mnogo puta, kao što sam rekao, nalazimo na neke stvari koje su prilično striktne i koje traže od nas da napravimo nekakve korake jer Poruka i Božja Riječ je sveta i Duh Sveti je svet i On se neće nastaniti u nama ako mi nismo čiste posude u koje On može doći. Taj proces čišćenja je ono kroz što moramo proći da bi bili spremni da se Bog nastani u nama. Taj dio Ilija nije olakšavao Elizeju, niti je naš Ilija kroz Poruku nama nešto olakšao. Taj dio je samo za one koji su uistinu ustrajni, koji uistinu žele dobiti ono što je Ilija imao, koji uistinu žele da Ilijin Bog postane njima stvaran Bog. 

U propovijedi Polovni ogrtač (1956.), prorok kaže: „Imamo istkane ogrtače koji su svi u redu, sasvim u redu. Imamo ga cijelog, kršteni smo, idemo dalje i jako smo apostolski: imamo apostolsku vjeru, Božansko iscjeljenje, vjerujemo u Boga, vjerujemo u Božje moći , krštavamo na način na koji Biblija kaže, primili smo Duha Svetog, govorili smo u jezicima, činimo sve to. Možda bi naizgled rekli: „Pa dobro, što nam više treba?“  Ali brate, ako je to sve što trebate, vi ćete otkriti da vam nešto nedostaje kad dođete na Jordan. Mi ne trebamo naučavanje tog imena već trebamo Ilijinog Boga. Trebamo Silu Ilijinog Boga natrag u našoj crkvi; Silu da držimo tamo i da Božju Riječ nazivamo ispravnom, bez obzira. A mi smo, svatko tko je ovdje ovog jutra, tko je ljudsko biće, on je na svom putu za Jordan. Vi ćete stići tamo u jednom od ovih jutara ili jedne od ovih noći. I kad je došao do Jordana hodao je kao pobjednik, ali kad je došao do Jordana već je bilo drugačije. Na sebi je imao polovni ogrtač, nosio ga je drugi čovjek. Bio je to dobar ogrtač i znao je tko je bio taj čovjek koji ga je nosio.“ Ilijin ogrtač je bio dobar; on je znao tko je nosio taj ogrtač i mi dok god ne upoznamo Ilijinog Boga moramo nositi ogrtač. Da li nositi vlastiti, odnosno, moramo slušati samog sebe, svoje vlastite ideje, svoje vlastito mišljenje, svoje vlastite teorije ili moramo uzeti nečiji drugi. Ako hoćemo uzeti nečiji drugi, mi moramo ostaviti svoj, a taj nečiji drugi najbolje da uzmemo od nekog tko je provjeren, od nekog tko uistinu ima dobar ogrtač a Ilijin ogrtač je uistinu bio dobar ogrtač. „Ja hodam prema Jordanu ali kad dođem tamo želim znati jednu stvar, da ja također imam polovni ogrtač. Ne uzdam se u svoga jer on nije dobar. Čim je Elizej pokupio Ilijin ogrtač, on je poderao svoga na komade i bacio ga. I tako je to bilo kad sam ja našao Krista. ja sam poderao sebe, svoje ideje, svoje gluposti, svoje male beznačajne stvari i mislio sam dok sam bio mali baptistički propovjednik da sam netko, ali poderao sam to, obukao sam Njegov ogrtač. Kad dođem do Jordana želim se naći omotan u Njegov ogrtač, a mi ćemo stići tamo u jednom od ovih dana.“ Vrlo je važno čiji ogrtač nosimo do onog trenutka dok nam Bog ne postane stvaran.

„Jutros smo se bavili puno s prorokom koji je nosio polovni ogrtač. Da,  mi sami nosimo polovni ogrtač. Ja sam tako sretan da je to polovni ogrtač  jer je ovaj ogrtač kojeg sada nosim bio uračunat od Boga kao pravednost kroz Krista Isusa. Ne uzimamo nekakav ogrtač izjeden moljcem neke ljudske teologije, koji je izjeden moljcima, zrikavcima i tako dalje, onih koji govore da su dani čudesa prošli, da ne postoji nešto kao sveprisutni Duh Sveti već nosimo ogrtač Njegove pravednosti.“ Kad pogledamo Abrahama, kad pogledamo Elizeja, kad pogledamo Saru koja je živjela na Abrahamovom otkrivenju, vidimo jednu zajedničku crtu da su oni bili ustrajni sve do onog trenutka. To je ono što ovdje Ilija kaže Elizeju da traži puno ali da će to dobiti ako ga bude vidio kad odlazi. Znači, do zadnjeg trenutka morao je biti ustrajan da bi dobio ono što je htio, da uistinu ima Ilijinog Boga. Isto tako i Sara je morala biti ustrajna do tog zadnjeg trenutka, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazila, bez obzira koliko su se stvari koje je ona tražila od Boga činile teške i nemoguće; njezina ustrajnost i njezin izbor da slijedi pravog čovjeka do trenutka dok Bog tog čovjeka ne postane njezin Bog. Ključno je i bitno da znamo koga to slijedimo jer jedno vrijeme taj polovni ogrtač moramo imati ili moramo imati vlastiti. Ako izaberemo pravog čovjeka; kao što je Elizej izabrao pravog čovjeka – Iliju, Božjeg proroka: taj izbor pravog čovjeka čiji je ogrtač uzeo, doveo ga je da upozna Boga od tog čovjeka. Prorok kaže da mnogi ljude izaberu neke ogrtače, sklone se i sakriju pod nekakve ogrtače crkve ili nekakvog propovjednika što uopće nije potvrđeno na način na koji je bio Ilija. To vidimo i kod sinova proročkih koji su također imali ogrtač, ogrtač svoje proročke škole kojoj su oni pripadali i ispod tog ogrtača nisu dočekali da dožive ono što je Elizej doživio. Zato je bitno da slijedimo Poruku, zato je bitno da budemo ustrajni i zato je bitno da molimo da one stvari koje čitamo u Poruci, koje nam možda još uvijek nisu stvarne i za koje možda još uvijek imamo negdje u svojoj glavi malo sumnje i nesigurnosti, da bez obzira na to, ako ustrajemo u tome i molimo Boga da ukloni to od nas i da ono o čemu čitamo postane stvarnost, da onaj Bog o kojem prorok priča se materijalizira u našem životu kao što se materijalizirao u Sarinom životu. U Sarinom životu je On došao kao čovjek, u našem životu ne mora doći kao čovjek, ali na neki način da postane stvaran i da onda ono o čemu smo slušali, čitali, proučavali, slušali propovijedi, da to postane stvarno u našem životu jer nakon toga stvari su potpuno drugačije. Nakon toga nema više sumnje, nakon toga Bog nam daje snagu da činimo ona djela koja je On odredio za nas da činimo. Nakon toga zapravo možemo biti efikasni u Božjem Kraljevstvu i činiti ono što je On naumio za nas, bilo što da je to. U tom trenutku mi smo potpuno predani s Njime, imamo stvarni osobni kontakt s Njim i to možemo podijeliti s ljudima.

Božji blagoslov.

  http://www.biblijski-krscani.com/

BOŽJI OLTAR (ŽRTVENIK) / Brat Aladin Adi Zerić

POS 12:7:  I javi se Gospod Avramu i reče: tvojemu sjemenu daću zemlju ovu. I Avram načini ondje žrtvenik Gospodu, koji mu se javio.

JEV 13:8-16: Isus Hristos je isti juče i danas i doveka.Ne dajte se zavesti različitim i tuđim naukama; jer je dobro utvrđivati srce blagodaću, ne jelima, od kojih nisu imali koristi oni koji su po njima živeli. Mi imamo žrtvenik od kojega ne smeju jesti oni koji služe skiniji.  Jer se telesa životinja, čiju krv prvosveštenik unosi u svetinju za grehe, spaljuju izvan okola.  Stoga je Isus, da bi osvetio narod svojom krvlju, postradao izvan gradskih vrata.  Izlazimo, dakle, k njemu izvan okola noseći njegovu porugu.  Jer ovde nemamo trajnog grada, nego tražimo budući.  Prinosimo, dakle, stalno - njegovim posredstvom - Bogu zahvalnu žrtvu, to jest, plod usana koje ispovedaju njegovo ime.  A dobročinstvo i održavanje zajednice ne zaboravljajte; jer se takvim žrtvama ugađa Bogu.

Nekoliko kratkih izjava od Brata Branhama na temu o oltaru, jer mislim da je veoma prikladno da bi imali jedan dobar Biblijski pravac na ovu temu:

• Ustanimo na noge samo za tren. Ne možete načiniti oltarski poziv na jednom ovakvom mestu. Nema dovoljno mesta za to. Ali vaše srce je oltar. Vaše je srce mesto gde živi Bog. Pitam se danas, imali ljudi koji su ovde koji nikada nisu primili Svetog Duha. A vi ste čuli o svim tim velikim stvarima kako se dešavaju, ali niste to nikada još primili, hoćete li dići svoje ruke ka Bogu i reći: "Želim primiti krštenje Svetim Duhom"? Hoćete li podići ruke, i svi okolo, svuda po balkonu, i svugde? Bog vas blagoslovio.
• Dakle, to su ljudi koji su podigli svoje ruke. Oni to veruju. Oltar je pun dece. Oni se nalaze svuda okolo. Vi ne morate obavezno imati oltar. Vaše srce je oltar. Vaše srce je mesto gde dolazi Bog.
• "Ja sada želim prihvatiti Hrista kao svog Spasitelja. Želim da me On ispuni svojim Duhom upravo sada. Želim da me On..." Samo ostanite na nogama na tren dok se molite, ako želite. Ustanite. Tako je. Želim...Osećam se vođenim da ovo učinim, čineći...Ovo je oltarski poziv. Ustanite. Mi nemamo oltar do kojeg da dođemo. Vaše srce je oltar. Samo uklonite svu neveru i znajte da je On sada ovde. Ustanite na noge, vi koji želite primiti Hrista upravo sada, u Božanskoj Prisutnosti koju osećate da je sada potvrđena. Pognimo glave.
• Hoćete li To primiti u - u Duhu u kojem je To napisano? Hoćete li To primiti u Duhu u kom je to predano? Ako još to niste, mi - nemamo mesto za oltarski poziv (Vaše srce je oltar.), hoćete li podići svoje srce, i reći: "Bože, budi mi milostiv. Nka Božiji Duh dođe u mene, da me sada osudi za sve moje grehe i uzrujanosti, i sve loše navike, i lošu narav, i svađe, i borbe, i nervozu, i sve ostalo što sam imao. I ja znam nešto, da moj duh nije podesan za Nebo. Učini me podesnim, Gospode, u ovom poslednjem času. Ovo bi mogla biti poslednja služba koju ću ja ikada čuti. Ovo će možda biti poslednji put da ću ikada čuti Poruku. Podižem svoje ruke, Bože, budi mi milostiv.“

Dakle, cilj ove prezentacije je da utvrdi u nama da je Božiji Oltar u NZ NAŠE SRCE! I kao što vidimo, oltar je u najtešnjoj mogućoj vezi sa primanjem Svetog Duha i spasenja i pravom verom; stoga ovoj temi moramo veoma pažljivo pristupiti.

Oltar govori o veri onoga ko ga pravi

Nema niti jednog primera u Pismu, kada god bi se Bog objavio nekom svom palom detetu, a da njegov pali sin nije načinio oltar i da nije bilo žrtve na oltaru. Takođe, obično kada bi Božiji sin sagradio oltar, paralelno je to učinio i sotonin sin. Ono što je zanimljivo, je to što na oltaru obično nisu bile iste žrtve. Ili je oltar bio načinjen na različitim mestima, ili je čak oltar bio posvećen različitim bogovima. Oltar i njegov sadržaj, i njegovo mesto gde je bio podignut, žrtva koja je bila na njemu, skoro nepogrešivo su govorili o VERI onoga ko je podigao oltar. Ispravano podignut oltar, na odgovarajućem mestu, sa ispravnom žrtvom na njemu, skoro uvek bi bio svedočanstvo ispravne vere.

Oltar je odnos Boga i čoveka

Inače reč “oltar” znači “žrtvenik” ili mesto gde se prinosi žrtva Bogu. Dakle, oltar je nešto što govori o odnosu čoveka i Boga; i od pada u Edenu, oltar uvek govori o odnosu palog čoveka i svetog Boga. Čovek je bio degradiran u Edenu mešanjem semena, njegova krv je bila degradirana, on je bio pridružen životinjskom carstvu prevarom koja je došla preko zmije, i Bog, Otac, je želeo da načini put kako će to krajnje bedno stanje čoveka, povratiti nazad u Svoj vlastiti lik, kako bi Bog ponovo mogao koristiti čoveka u prvobitnoj nameri. A šta je prvobitna namera Boga za čoveka? Da Njegov Duh živi u čoveku i izražava i otkriva sebe. 

2.Kor 6:16:  Ili kako se slaže crkva-hram Božija s idolima? Jer ste vi crkve-hram Boga živoga, kao što reče Bog: useliću se u njih, i življeću u njima, i biću im Bog, i oni će biti moj narod.

1.Jov 3:1-2: Vidite kakvu nam je ljubav dao Otac - da se nazovemo deca Božija, i jesmo. Svet nas zato ne poznaje, što njega nije upoznao. Dragi moji, sad smo deca Božija i još se ne pokaza šta ćemo biti. Znamo da ćemo - kad se on pokaže - biti njemu slični, jer ćemo ga gledati onakvog kakav je.

Božija namera za čoveka narušena

Dakle, prvobitna namera je bila da Bog svoj Večni Život izrazi, objavi i stavi u Svoje sinove i kćeri. Ono što je sotona preko zmije uspeo je da izbaci napolje, VOLJOM ČOVEKA, Božjeg Duha iz čoveka, i da ga degradira i iskoristi ga za svoju svrhu, da načini svoje kraljevstvo na zemlji, kraljevstvo greha, smrti, i religiozne perverzije, sa mnoštvo podignutih hramova njemu u slavu, i sa čovekom koji nije Božiji hram, u kome ne živi Sveti Božiji Duh. Mešanjem semena u Edenu, on je proizveo svoga sina Kajina, koji je začetnik pervezne ljudske degradirane rase, tako da Pismo kaže da je Kajin bio od zloga. 

1Jov 3:12: Ne kao što Kain beše od nečastivoga i ubi brata svoga.

Božiji plan je da nas Opravda

Iz prethodnih prezentacija, i naravno iz Poruke, znamo da je Bog želeo vratiti svoju decu, sinove i kćeri nazad u originalnu poziciju iz koje ih je đavo preko zmije izbacio u Edenu. I pošto je plata za greh (neveru) bila smrt, Bog je odlučio još u večnosti (budući da je znao šta će se desiti u vremenu), DA NEŠTO NEVINO MORA DA PRIMI KAZNU SMRTI NA SEBE, DA BI PALI, SADA VEĆ GREŠNI SIN I KĆER BOŽIJA (i svi mi), MOGLI ŽIVETI I BITI OPRAVDANI PRED NJIME. Dakle, neko ili neki NEVIN ŽIVOT, će primiti na sebe kaznu kojom smo mi trebali biti kažnjeni, i zbog toga mi ćemo moći živeti, i ne samo živeti, već time ćemo biti OPRAVDANI U BOŽIJIM OČIMA, KAO DA GREHA NIKADA NIJE NI BILO. Zato što kada Bog prihvati ponuđenu zamenu (koju će uvek prihvatiti), Bog ne samo da prašta grehe, već ih sve baca u more zaborava, tako da što se njega tiče, oni koji su ponudili Bogu zahtevanu zamenu za svoj život, u Njegovim mislima nije bilo više sećanja na greh. No, to sve je najpre moralo biti pokazano u senkama a ne u stvarnosti, zbog jednog ogromnog, dugog, savršenog i nezamislivog Božijeg programa, koji je i samog ovog trenutka još uvek u toku.

Prve Žrtve

Dakle, vidimo prva dva deteta u Edenu: Jedan ima svoje korene u Drvetu Života, a drugi ima svoje korene u Drvetu Znanja Dobra i Zla. Oni su oboje izvan Edena, izvan obećanja, što znači da su izvan Božije Prisutnosti, što opet znači da su grešnici i da ne služe prvobitnoj Božijoj nameri da Njegov Duh živi u njima, već sada oni su oboje pomazani grešnim duhom, i rođeni su u grehu i pripadaju novom sotonskom grešnom poretku, tako da su OBOJICA OD SVETA, robovi greha. No Bog, koji je Bogat u milosti, otkriva SVOM SEMENU, onom koje potiče sa Drveta Života, koja je to bila odluka u VEČNOSTI, da nevin život mora da bude zamena za grešnika, da bi grešnik mogao opet uspostaviti prijateljski i očinski odnos sa Bogom, a ljuti se na Kajina koji ne želi da prihvati to otkrivenje od svog brata Avelja. I kada je Bog otkrio Avelju Njegovu večnu odluku, kao rezultat tog otkrivenja javlja se OLTAR ili ŽRTVENIK, na kom će Avelj imati priliku da pokaže svoje OTKRIVENJE i šta je Božiji plan. Kajin je ovde IMITATOR, zato što i on podiže oltar kao i Avelj, ali budući da nema otkrivenje od Boga, a i ne želi ga primiti od svoga brata Avelja, na njegovom oltaru-žrtveniku, nije ista žrtva kao kod Avelja. I konačno Avelj prinosi žrtvu, jedno Jagnje, najneviniju stvar u prirodi, i proliva njegovu krv, a krv koja je potekla je bila ZNAK DA JE NEŠTO UMRLO UMESTO GREŠNOG AVELJA I DA SADA AVELJ MOŽE DA ŽIVI I DA JE KAZNA ZA GREH ISPLAĆENA. Kada je Bog naravno prihvatio Aveljevo žrtvu, jer je to bila Njegova volja da se na taj način sačuva Aveljov život; Kajin se jako rasrdio (u srcu je nosi smrt i mržnju, ljubomoru i zavist kao i njegov otac), i nije želeo da svoje pogrešno otkrivenje o žrtvi zameni za pravo, već kada je video šta je Bog POTVRDIO i PRIHVATIO i da je OTKRIVENJE njegovog brata bilo ispravno, on je skočio na brata u ubio ga.

Sačuvani Avelj preko nevine žrtve

Dobro, prvi razlog Aveljove smrti je očit: Ljubomora njegovog brata ga je ubila. Ali kao i uvek, SVE IDE NA DOBRO ONIMA KOJI LJUBE GOSPODA PA ČAK I SMRT. Ovde nam Avelj pokazuje, da će PRAVI BOŽIJI OLTAR ZAHTEVATI DVE SMRTI! Nevinog života, koji je položen kao zamena za grešnika, i smrt grešnika koji je prineo taj nevin život; ali ne SMRT koja znači odvojenje od Boga; već smrt koja znači smrt telesnog čoveka i pomirenje sa Bogom. Ono što je Kajin ubio bilo je samo Aveljovo telo, ali zato što je Avelj preko NEVINOG ŽIVOTA bio pomiren sa Bogom, Avelj je otišao u Božiju Prisutnost i tamo se čuva za Večnu Svrhu, i njegova krv još i danas govori (što znači da je Avelj živ, jer u krvi je život), to znači da njegov život i danas govori, a to znači da je živ, i Bog svedoči kroz njega o ispravnom otkrivenju i o ispravnom oltaru i o ispravnoj žrtvi.

Sagraditi ispravan oltar

Jednom kada je bilo postavljeno pitanje ponovnog obnavljanja ispravnog oltara prorok Ilija je rekao: 

1.Kr 18:36:  A kad bi vrijeme da se prinese žrtva, pristupi Ilija prorok i reče: Gospode Bože Avramov, Isakov i Izrailjev, neka danas poznadu da si ti Bog u Izrailju i ja da sam tvoj sluga, i da sam po tvojoj riječi učinio sve ovo. 

Vidite, prva stvar koja je potrebna da bi se sagradio ispravan oltar-žrtvenik, je Božija Reč koja dolazi proroku, otkrivenje od Boga. Bez otkrivenja Reči Božije nije moguće sagraditi ispravan oltar. To je ono što kaže u Jevrejima: "Bez vere-otkrivenja je ne moguće ugoditi Bogu."

Sledeće što je potrebno je izabrati pravo mesto, odnosno mesto koje je Bog izabrao za slavljenje. Naš glasnik ima propoved: Mesto koje je Bog izabrao za slavljenje. Prinos na oltaru će biti prihvaćen samo ako bude prinesen na ispravno odabranom mestu od Boga, potvrđeno preko proroka koji je usta Božja na zemlji. 

Pos 22:3: I sjutradan rano ustavši Avram osamari magarca svojega, i uze sa sobom dva momka i Isaka sina svojega; i nacijepavši drva za žrtvu podiže se i pođe na mjesto koje mu kaza Bog. 

5. Moj 12:11:  Onda u mjesto koje izbere Gospod Bog vaš da u njemu nastani ime svoje, donosite sve što vam ja zapovijedam, žrtve svoje paljenice i druge žrtve svoje, desetke svoje i prinose ruku svojih i sve što bude najbolje u onome što zavjetujete Gospodu.

Oltar je mesto Božijeg imena i žrtve

Dakle, mesto koje je Bog izabrao za oltar-žrtvenik je takođe i mesto gde će On nastaniti svoje Ime. A sledeće, potrebno je da se zna, šta na oltaru-žrtveniku treba da se prinese.

Pos 22:8:  A Avram odgovori: Bog će se, sinko, postarati za jagnje sebi na žrtvu. I iđahu obojica zajedno.

Izl 12:3-7:  Kažite svemu zboru Izrailjevu i recite: desetoga dana ovoga mjeseca svaki neka uzme jagnje ili jare, po porodicama, po jedno na dom; Ako li je dom mali za jagnje ili jare, neka uzme k sebi susjeda, koji mu je najbliži, s onoliko duša koliko treba da mogu pojesti jagnje ili jare. A jagnje ili jare da vam bude zdravo, muško, od godine; između ovaca ili između koza uzmite. I čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca, a tada savkoliki zbor Izrailjev neka ga zakolje uveče. I neka uzmu krvi od njega i pokrope oba dovratka i gornji prag na kućama u kojima će ga jesti.

Vidite, žrtva na oltaru-žrtveniku mora biti tačno prema Reči Gospodnjoj i nikako drugačije, inače neće biti NIKAD prihvaćena.

Smrt na oltaru

I naravno, na oltaru mora da dođe do smrti života koji je dan u zamenu za život vernika koji proslavlja na oltaru, a ZNAK tog života je hemikalija krvi, jer preko krvi se život vezuje za ovo telo. Narvno u SZ, to je bila smrt jagnjeta, i krv je svedočila na oltaru da je PRAVEDNI ZAHTEV svetog Boga zadovoljen, i da je PLATA ZA GREH-SMRT, NAMIRENA, ALI NE SMRĆU ONOGA KOJI PROSLAVLJA KRAJ OLTARA, VEĆ SMRĆU ZAMENE KOJU JE BOG ODREDIO I PRIHVATIO PO SVOJOJ REČI.

Dakle,  umire jagnje a ne osoba koja proslavlja Boga preko oltara.

I da kažem, da je NE MOGUĆE proslavljati ili štovati Boga bez oltara, ni u SZ a ni u NZ. Isus je o tome pričao sa Samarjankom kraj studenca.

Isus najavljuje promenu oltara

Jov 4:19-24:  Reče mu žena: Gospode! vidim da si ti prorok. Oci naši moliše se Bogu na ovoj gori, a vi kažete da je u Jerusalimu mjesto gdje se treba moliti. Reče joj Isus: ženo! vjeruj mi da ide vrijeme kad se nećete moliti ocu ni na ovoj gori ni u Jerusalimu. Vi ne znate čemu se molite; a mi znamo čemu se molimo: jer je spasenije od Jevreja.  Ali ide vrijeme, i već je nastalo, kad će se pravi bogomoljci moliti ocu duhom i istinom, jer otac hoće takovijeh bogomoljaca.  Bog je duh; i koji mu se mole, duhom i istinom treba da se mole.

Promena mesta oltara i dvostruka smrt

Nepažljivim čitanjem i bez otkrivenja, student Biblije bi mogao da pomisli da je Gospod Isus ovde govorio o ukidanju oltara i da ide vreme kada oltar više neće imati ulogu. Ali to nije tako. Jer ukidanje oltara bi značilo i ukidanje žrtve, a ako ne bi bilo žrtve za greh i ne bi bilo prolivanja krvi, ne bi bilo ni oproštenja greha. Šta je onda Gospod Isus govorio Samarjanki? On joj ustvari govori o PROMENI MESTA koje je Bog izabrao za slavljenje, i On joj govori o promeni žrtve koja će biti na oltaru, i govori joj da će oltar biti drugačiji nego što je do tada bio. I rekao joj je: "Ne ćete slaviti niti na toj gori a niti u Jerusalimu." To su bila mesta koja je Bog izabrao za slavljenje i mesta gde se nalazio Božiji oltar i bila prinesena Božija žrtva.

Međutim, još u Edenu, Aveljova vera, Aveljovo otkrivenje, Aveljova dela su navestila dvostruku oltarsku smrt, koja tek u dalekoj budućnosti treba da se desi u punoj meri. Kako to? Pa na Aveljovom olteru nije umrlo samo jagnje, uskoro je i sam Avelj umro, i njegova krv još i danas govori o dvostrukoj smrti koja je bila rezultat slavljenja Boga. Gospod Isus tu DVOSTRUKU SMRT naziva NANOVOROĐENJE!

Četiri oltara

Kada je Bog dao jasne upute u SZ kako da se napravi oltar-žrtvenik preko Mojsija, mi vidimo da je taj oltar bio načinjen, na tačno određenom mestu i od tačno određenog materijala, što je sve govorilo o ulozi i nameni oltara.

Četiri Oltara-Žrtvenika koje je načinio Mojsije.

• Prvi Oltar je bio OLTAR OD ZEMLJE:

Izl 20:24:  Oltar od zemlje načini mi, na kojem ćeš mi prinositi žrtve svoje paljenice i žrtve svoje zahvalne, sitnu i krupnu stoku svoju. Na kojem god mjestu zapovjedim da se spominje ime moje, doći ću k tebi i blagosloviću te.

Vidite, zašto od zemlje? Pa zato što to govori o tome da je čovekov pad bio u zemljanom-telesnom-mesnom telu i da je žrtva na njemu namenjena radi tog pada. Ali i ovaj oltar krasi nekoliko zajedničkih atributa koje imaju svi oltari: Na njemu se prinose žrtve; onda to je mesto koje je Bog izabrao; takođe tu je mesto gde je Bog nastanio svoje Ime (Božija Prisutnost); i to je mesto blagoslova kada je učinjeno prema Reči Gospodnjoj.

• Oltar od kamena-otkrivenja

Zašto toliko detaljno posvećujemo pažnju strukturi oltara? Pa zato što, ako razumemo kako oltar treba ispravno da se načini i postupimo onako kako je Bog rekao, to će postati mesto na kojem će nas Bog blagosloviti.

Izl 20:25:  Ako li mi načiniš oltar od kamena, nemoj načiniti od tesanoga kamena; jer ako povučeš po njemu gvožđem, oskvrnićeš ga.

Ovde vidimo još jedan oltar koji se pravi od kamena (na tom kamenu Ja ću sazidati crkvu svoju), i znamo da kamen predstavlja OTKRIVENJE, dakle, ceo Božiji oltar, i ono što se prinosi na oltaru je izgrađeno na OTKRIVENJU. I to kamenje NE SME BITI TESANO LJUDSKOM RUKOM; što znači da BOG NEĆE PRIHVATITI OLTAR NAČINJEN OD DENOMINACIJE. I još Pismo kaže: 

5. Moj 27:6:  Od cijela kamenja načini oltar Gospodu Bogu svojemu, i na njemu prinesi Gospodu Bogu svojemu žrtve paljenice.

Vidite, kamenje mora biti CELO, što znači da se od Reči, onako kako je otkrivena i rečena ne sme ništa oduzimati a ni dodavati, već onako kako je Bog to rekao.

• Treći oltar od Sitima  bronze

Sledeći oltar načinjen je od sitimskog drveta i bronze-mjedi:

Izl 27:1-2  I načini oltar od drveta sitima, pet lakata u dužinu i pet lakata u širinu, četvorouglast da bude oltar, tri lakta visok.  I na četiri ugla načini mu rogove, iz njega da izlaze rogovi, i okovaćeš ga u mjed.

Samo bi naveo jedan primer i onda šta kaže brat Branham o sitimskom drvetu i bronzi. Samo da kažem uzgred da je u vreme Nojevo, kovčeg-brod koji je Noje gradio bio načinjen od Sitimskog drveta.

Glasnik Laodikeje o Sitimskom drvetu iz propovedi Vera iz Srca:

• Kako ponekad smešno Bog čini stvari u očima čoveka. Da li ste se ikada zaustavili da razmislite od kakvog drveta je Noje izgradio barku. Ona je bila izgrađena od Šetimskog drveta. A ono je najmekše drvo koje se može naći. To je jednostavno kao balzam. To je… Pa, ako vi bacite to tamo u jezero, to će potonuti za pet minuta. To je balzam drvo, ili Šetimsko drvo i rupičasto je. I nije li to čudno što je lađa izdržala test velikog predpotopskog uništenja a bila je načinjena od mekog drveta? Ali, ono je bilo savitljivo.I ponekad kada mi postanemo tako tvrdi i držimo se svojih puteva, Bog nas ne može upotrebiti za bilo šta. Ali evo razloga zašto je On to činio.Da li ste primetili? Pošto je on napravio to tako, onda je on skuvao katran ili nešto smole, što je bilo izvađeno iz drugog drveća. Dakle, šta je učinio ovaj čovek? Kada je on sastavio lađu, ona je bila napravljena od tih stvarno lakih i mekih drva. Vi biste mogli to podići veoma lako, to je tako lako i savitljivo. I onda je on posekao drugo drveće, koje je bilo borovo drvo, i oni su ga udarali, to je bio način na koji su oni to dobili; udarali i udarali, sve dok nisu izbili smolu napolje iz njega. I onda je on uzeo smolu i izlio je u to lako drvo, i male rupe koje su bile u lakom drvetu ispunile su se smolom i premazao ga je i učinio da to bude čvršće od čelika.

Mora biti i bronze na oltaru.

Vidite li zbog čega je oltar bio načinjen od sitima?

Takođe glasnik Laodikeje kaže u propovedi Ti Moraš Biti Nanovorođen o bronzi, glasnik govori o bronzanoj zmiji koju je podigao Mojsije:

• A vi kažete: “Zašto je bila od bronze?” Bronza predstavlja sud, Božanski sud. Da li ste uočili u Bibliji, u Starom Zavetu, da je oltar bio napravljen od bronze, tamo gde se spaljivala žrtva? Bronza govori o sudu. Poput Ilije, u njegovim danima, otišao je da pogleda u nebo, da vidi da li će nekakva kiša doći nakon njegove molitve i rekao je: “Nebo izgleda poput bronze.” Šta je to bilo? Božanski sud nad neverničkim narodom, na jednoj neverničkoj naciji koja je zaboravila Boga. To je bio Božanski sud – bronza. I sama zmija, to je forma koja predstavlja greh već osuđen,  jer zmija je bila osuđena u Vrtu Edenskom. Ona je bila ta osuđena zmija.

Sada vidimo zašto je Bog načinio oltar od sitimskog drveta i okovao ga bronzom. Sve to je govorilo o snazi slabosti i o osudi greha koju za nas treba da nosi nevina žrtva koja staje u trenucima smrti na naše meso i umesto nas ispija čašu Božjeg gneva i osude.

• Zlatni Oltar

Izl 40:5-6:  I namjesti zlatni oltar kadioni pred kovčegom od svjedočanstva; i objesi zavjes na vratima od šatora. I metni oltar za žrtvu paljenicu pred vrata šatoru, šatoru od sastanka

Vidite, sada imamo i ZLATNI OLTAR, i on je postavljen daleko na bliže mesto do kovčega u Svetinji nad Svetinjama nego bronzani oltar. Na bronzanom oltaru, koji je uzgred postavljen ispred Šatora od Sastanka, se prinose žrtve za grehe; što znači da ništa i niko ne može ući u Šator od Sastanka a da za njega nije prinesena NEVINA ŽRTVA radi njegovih-njenih greha. Ali kada je žrtva već prineta, i kada je osoba ušla u Šator, tamo je pred Kovčegom gde su bile Mojsijeve ploče, bio postavljen Zlatni Oltar, i to je bio KADIONI MIRISNI oltar, gde su se prinosili razni mirisi na tom oltaru. Šta nam to govori? Jednom kada je prinesena za nas Nevina Žrtva, to nas uvodi u Božiji Šator i tamo imamo službu Večnog Života, koja se ogleda u službi ZAHVALJIVANJA BOGU ZA ONO ŠTO JE UČINIO ZA NAS: Pismo kaže: Jevrejima 13,15: Prinosimo, dakle, stalno - njegovim posredstvom - Bogu zahvalnu žrtvu, to jest, plod usana koje ispovedaju njegovo ime. To je Zlatni Oltar, prinos Bogu Zahvalne žrtve koje priznaju Njegovo delo našeg spasenja, a budući da smo spaseni, zlato govori o VEČNOSTI, imamo Večni Život.

Ugodan miris Bogu

Da vidimo najpre Žrtveni-Bronzani oltar. Kao što smo videli, bronza govori o sudu nad grehom. Dakle, na OLTARU SE IZVRŠAVA SUD NAD GREHOM. Grešnik-krivac pred Bogom dolazi do Božijeg Šatora, na mesto gde je Bog izabrao da nastani Svoje Ime, i najpre dolazi pred Bronzani Oltar na kojem će se suditi njegovi gresi. Pošto je plata za greh smrt, kaže Pismo, to znači da bi grešnik morao da umre. Ali Bog bogat milošću, prihvatio je zamenu, tako da je nevini život bio ubijen radi krivca, da bi krivac mogao živeti, i ne samo živeti, već biti prihvaćen kod Boga i služiti Bogu. Ali posle bronzanog oltara, vernik dolazi pred zlatni oltar, i to je sada drugačija služba Bogu. To je ugodan miris koji se podiže sa zlatnog oltara ka Bogu; a to je kada je osoba izmirena sa Bogom na način kako je Bog to odredio, onda je život te osobe ugodan miris Bogu, a o tome govori i SZ i NZ.

Pismo o ugodnom mirisu

Pos 8:20-21:  I načini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake čiste stoke i od svijeh ptica čistijeh, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.  I Gospod omirisa miris ugodni, i reče u srcu svojem: neću više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca čovječijega zla od malena; niti ću više ubijati svega što živi, kao što učinih.

Miris sa Zlatnog Oltara u NZ:

2.Ko 2:14-16:  Ali hvala Bogu koji svagda nama daje pobjedu u Hristu Isusu, i kroz nas javlja miris poznanja svojega na svakom mjestu.  Jer smo mi Hristov miris Bogu i među onima koji se spasavaju i koji ginu: Jednima dakle miris smrtni za smrt, a drugima miris životni za život. I za ovo ko je vrijedan?

Efe 5:2:  I živite u ljubavi, kao što je i Hristos ljubio nas, i predade sebe za nas u prilog i žrtvu Bogu na slatki miris.

Pilip 4:18:  A ja sam primio sve i imam izobila. Ispunio sam se primivši od Epafrodita što ste mi poslali, slatki miris, prilog prijatan, ugodan Bogu.

Dakle, više nego očito da je ugodan miris Bogu naš život koji je u skladu sa Njegovom voljom kao svedočanstvo svim ljudima, i koji se spašavaju i koji ginu. Dakle, Život Po Božijoj volji je naš ZLATNI OLTAR u Novom Zavetu.

No cilj ove prezentacije je da se bavi oltarom koji nas dovodi do potpunog pomirenja s Bogom, i da budemo do te mere opravdani, kao da nikada i nismo grešili, i da se pojavi Vatra na našem Novozavetnom oltaru što će biti Krštenje Svetim Duhom.

Dakle, sa ovom izjavom završavamo 1.-vi deo prezentacije Božiji oltar. Glasnik kaže u  propovedi Jehova Jireh: U Novom Zavetu Oltar je vaše srce!

http://www.biblijski-krscani.com/

http://www.nevesta-hristova.com/

http://www.biblijadanas.org/

ISPUNJENO: "Isto će tako biti u dan kad se Sin čovječji objavi!" (Lk. 17, 30) / Brat J. Lerga

"Odgovori im na to Isus: 'Mnoga sam vam dobra djela Oca Svojega pokazao. Zbog kojih Me od tih djela kamenujete?'" (Iv. 10, 32) 

Usprkos "mnogim dobri djelima Oca Svojega" koja je Isus činio, za koja su i sami Židovi bili svjesni da ih nitko ne može činiti ako Bog nije s njim ("Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj; jer nitko ne može činiti ta znamenja koja ti činiš, osim ako Bog nije s njim." Iv. 3, 2); usprkos mnoštvima iscjeljenja; usprkos natprirodnim čudesima kao što je bilo umnažanje kruha ili poznavanje tajni ljudski srca (kao npr. kad je Isus otkrio da je žena na studencu imala pet muževa i da je živjela s nekim tko joj nije bio muž - Iv. 4, 8 ili da je Natanael bio pod smokvom kad ga je Filip pozvao - Iv. 1, 48) - usprkos svemu tome, nisu mu vjerovali i sve su to uspjeli zanemariti.

Kako je bilo moguće sve to ignorirati? Što ih je to smetalo kod Isusa da mu ipak nisu vjerovali? Što je bilo sporno?

Po riječima jednog od njihovih učitelja, kao i po njihovim vlastitim riječima - to nisu bila Isusova djela (Iv. 3, 3 i Iv. 10, 33). Štoviše, zbog tih su ga djela slijedili i divili mu se. 

Međutim, sporno je bilo Isusovo naučavanje koje se nije slagalo s učenjem njihove crkve do kojeg im je, pokazuje se, bilo toliko stalo da su uspjeli zaboraviti i zanemariti sva mnoga dobra i natprirodna Božja djela kojima su osobno svjedočili i svojim ih očima vidjeli, do te mjere da su ga bez obzira na njih zamrzili i ubili.

Dakako, imali su nekakve argumente kojima su napadali Njegovo naučavanje - i njima su uvjerili mnoge da ga ne slušaju, nego da slušaju njih. Npr. optužili su ga da se pravi Bogom, iako je samo čovjek (Iv. 10, 33); optužili su ga da je kanibal i vampir jer je tražio od njih da piju Njegovu krv i jedu Njegovo tijelo ("Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete njegovu krv, nemate život u sebi." Iv, 6, 53), optužili su ga za pobunu jer je rekao da će srušiti hram i za tri ga dana podići, itd.

Nažalost, samo par površnih optužbi, samo par rečenica izvučenih iz konteksta i samo par stvari koje je rekao, a koje se nisu slagale s doktrinom njihove crkve - bilo je dovoljno da zaborave sva Njegova natprirodna djela - neviđena u povijesti čovječanstva. Iako ih je Isus pozvao da ako ne vjeruju Njemu, da vjeruju Njegovim djelima (Iv. 10, 38 i Iv. 14, 11), nisu mu vjerovali i ostali su pri učenju svoje formalne i beživotne crkve, pri njenoj doktrini koju nije pratila nikakva biblijska natprirodna potvrda - već je postala beživotna tradicija, puka forma, ritual i ceremonija.

Isus u Lk. 17, 26 - 30 pretkazuje ponavljanje takvog vremena, govoreći: 

"Kao što je bilo u dane Noine, tako će biti i u dane Sina čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali sve do dana kad je Noa ušao u korablju - i došao je potop te ih sve uništio. Slično kao što je bilo u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili; ali istog dana kad je Lot izišao iz Sodome, zapljuštao je oganj i sumpor s neba i sve ih uništio. Isto će tako biti u dan kad se Sin čovječji objavi."

Dakle, Isus spominje dan u kojem će se objaviti ili očitovati, pri čemu ne kaže da će doći u tijelu. A Biblija za Njega jasno kaže u Heb. 13, 8: "Isus Krist je isti jučer, danas i zauvijek." Prema tome, kad se objavi ili očituje - očitovat će potpuno iste osobine i djela koja je činio prije dvije tisuće godina. Iako neće nužno doći u tijelu, objavit će se ponavljajući onih "mnogih dobrih djela Oca Svojega", u što svakako spada iscjeljenje bolesnih i poznavanje tajni ljudskih srca.

Pogledamo li povijest kršćanstva u zadnjih 200 godina, ne nalazimo čovjeka kroz kojeg je Bog iscjeljivao bolesne, da je ujedno i otkrivao tajne ljudski srca otkrivajući prošlost i budućnost ljudi - i to bez da je ikad pogriješio, što bi bilo ispunjenje proroštva o objavi Sina čovječjeg iz Lk. 17, 30. Ne nalazimo sve do 20. stoljeća i službe W. Branhama i vremena u kojem živimo koje je zasigurno ponavljanje Noinih dana ili dana Sodome i Gomore. 

Naravno, ovdje nije namjera veličati čovjeka, grješnika spašenog Božjom milošću, nego ukazati na ispunjenje biblijskog proroštva iz Lk. 17, 30 koje najavljuje da će se Krist ponovno očitovati u vremenu kraja.

Riječ je o službi kojoj su svjedočili milijuni ljudi. Po 500 tisuća ljudi prisustvovalo je primjerice na skupovima u J. Afričkoj Republici ili Indiji. Desetine i stotine tisuća svjedočile su njegovim skupovima diljem Sjedinjenih Država i Europe, kao i diljem svijeta kojeg je obišao nekoliko puta. Nakon njegovih skupova, otkrivanja tajni srca bez da je ijednom pogriješio i molitve za bolesne, ostavljene štake, kolica i druga invalidska pomagala odvozila su se kamionima. O tome su pisale gotovo sve novine, o tome se pričalo na radiju. Preko trideset godina, gotovo svakodnevno, događala su se čudesa - i to javno pred očima reportera, novinara i mnogih drugih. Pet medicinski dokumentiranih smrtnih slučajeva, pri čemu su neki bili mrtvi i danima, koji su nakon molitve vraćeni u život. Mnogo više drugih za koje ne postoji takva dokumentacija. O svemu su tome napisane mnoge knjige, mnogi su ljudi dan danas živi i svjedoci tih događaja. Tisuće i tisuće otkrivanja tajni srca nepoznatih ljudi diljem svijeta, i to toliko precizno govoreći imena, prezimena ljudi, točno od čega boluju, kad su bili kod doktora, kako je izgledao doktor kod koje su bili, itd. - bez i jedne pogreške i preko tisuću takvih snimaka, kao što je i video: http://www.youtube.com/watch?v=qNI6x7vWkFE

Zasigurno, i najveći su se kritičari i protivnici moraju složiti: nitko ne može činiti takva djela ako Bog nije s njim.

Ali, kao nekad, tako je i danas, nažalost crkveni sustavi i crkvene vođe, kao i ostali koji se nazivaju kršćanima i vjernicima, sve se to lako zaboravlja u trenutku kad se naiđe na nešto što je rečeno, a što nije u skladu s crkvenom doktrinom. Nažalost, povijest se ponavlja: kao što su nekad odbacili Isusa (bez obzira na Njegova djela koja su svjedočila o Njemu) u zamjenu za formalnu i blijedu religiju bez natprirodne biblijske potvrde - tako je i danas.

http://www.biblijski-krscani.com/

ZNAK / Brat Dragomir Despot

Na Mojsijevu stolicu seli su fariseji i sadukeji. Dvadeset i treća glava Matejevog Evanđelja počinje baš ovim rečima. Izgovara ih sam Gospod Isus. Na dva mesta u Evanđeljima Njega vidimo ljutog. Prvi put kada je zatekao trgovce u hramu i drugi put kada se obraća farisejima u  23. glavi Matejevog Evanđelja. 

Nekoliko razloga je Njegovog besa. 
Vi sami nećete da uđete u kraljevstvo Božije a drugima to ne dopuštate. I zaista to je važna stvar. Toliko je doktrina bilo tada baš kao i danas. Toliko teologije koja nema nikakvog smisla ali koja zahteva bezpogovornu podređenost. Baš je tako bilo u tim danima. Fariseji i Sadukeji su sve znali, i jedino su oni znali, i svako ko je želeo da služi Jahvi morao je to na njihov način. Ili je bio odbačen.

Također, oni su bili licemeri koji se dugo mole i koji sebe prezentuju javnosti na način da su bez greha. Duge molitve, prva mesta na proslavama... A IZNUTRA SU PUNI LICEMERJA! Osuda je bila oštra ali naravno istinita. A onda na kraju te glave promena u emocijama naseg Spasitelja. 

Odjednom, posle svih tih ukora i gneva, plače nad sudbinom Jerusalima. I kaže, TOLIKO SAM VAS PUTA HTEO SKUPITI POD SVOJE OKRILJE KAO ŠTO KVOČKA SKUPLJA SVOJE PILIĆE ALI VI TO NISTA ŽELELI, i onda izgovara, ZAISTA ZAISTA VAM KAŽEM, NEĆETE ME VIŠE VIDETI DOK NE KAŽETE BLAGOSLOVLJEN JE ONAJ KOJI DOLAZI U IME GOSPODNJE! 

I kakva je bila sudbina toga grada i te religije? Osudili su Isusa i nastavili po starom. Sve dok sud nije došao i uništio grad. Rimski general Tit je to uradio nekoliko decenija kasnije. Milenijumima od tada Jevreji su bili rasuti po celom svetu sve do ovog zadnjeg vremena kada ih Bog ponovo vraća u svoju zemlju. 

A onda pokušajmo spojiti jedan drugi deo Pisma sa Metejom 23. Ezekijel 9. glava. 
To je glava koja nam govori također o sudu koji dolazi nad Jerusalimom. Ali taj sud je bio još ranije u istoriji. Ali razlog je bio isti. U sceni 9. glave, Ezekijel vidi viziju Neba i Boga koji sedi na prestolu. Pred njim su anđeli koji treba da sprovedu Božiju pravdu nad Jerusalimom. 

ALI PRE NEGO ŠTO ANĐEO UNIŠTENJA KRENE, BOG KAŽE, IDI I ZABELEŽI I STAVI ZNAK NA SVAKOGA KO UZDIŠE I TUGUJE ZBOG BEZAKONJA U GRADU! 

Anđeo je krenuo i sud je počeo od starešina u hramu. I zaista i mi danas živimo u vremenu kada se ljudi pitaju šta je znak ili pečat Božiji. I postoje razne teorije. Neko kaže da je znak držanje određenog dana. I to je zaista lepa stvar sama po sebi, odrediti jedan dan sedmično posvećen, molitvi, postu, proslavljanju. Ali to nije dovoljan znak. Postoji mišljenje da su jezici znak i mnoge druge stvari. Pa ipak u Ezekijelu 9, vidimo da su bili pošteđeni jedino oni koji su bili tužnog srca, koji su uzdisali i plakali zbog bezakonja u gradu. Na kraju, nad istim Jerusalimom, suze je prolivao i sam Gospod. 

I danas, ja bih rekao, to je znak. Pogledajmo vreme u kome živimo. Ako smo hrišćani moramo biti svesni dubine greha koji se uvukao u ovu generaciju ljudi. Ali šta je sa hrišćanstvom danas? 
Svi mi znamo proroštvo ILI BI TREBALI ZNATI DA SUD DOLAZI, I DA ĆE TAJ SUD POGODITI LJUDE I DA ĆE VIKATI PLANINAMA I GORAMA PADNITE NA NAS I SAČUVAJTE NAS OD BESA JAGNJETOVOG! 

Svi mi to znamo, ali kome je stalo. Proroštvo je proroštvo i ono se mora ispuniti. Kao što je bilo u dane Sodome tako je danas u ovo vreme sina čovečijeg. Nemoral, greh, a onda jednog dana anđeli suda su došli da vide da li su ti glasovi tačni. Jedan od njih bio je sa Abrahamom i kada je krenuo put Sodome, Abraham ga je plačući molio za milost i to ne za sebe već za taj grešni grad.

Da, sud dolazi, a znak da će vas on zaobići danas kao i onda nije teologija već tužno srce. A nekada se čovek pita da li ima ljudi kojima je stalo, koji žele da izađu iz ravnodušnosti i koji osećaju tugu nad sudbinom ove generacije koja će iskusiti bes Božiji kao nekada Sodoma. 

Pitam se da li će kada sve ovo prođe biti ikoga na zemlji koji će imati takvo srce da će moći bar pustiti suzu nad sudbinom ovih nacija kao što je Isus plakao nad Jerusalimom. 

A kako je Bog rekao anđelu takvo srce je ZNAK! JEDINI ISPRAVNI ZNAK!

http://www.biblijski-krscani.com/

"TAKOĐER JE PISANO" ( Mt. 4,7) / Brat J. Lerga

Promatrajući život Isusa Krista, koji je naš primjer i kojem bi svi trebali težiti, na samom početku Njegove službe, prije nego je činio čuda i prije nego je naučavao - Isus odlazi u pustinju kamo ga je đavao kušao. 

Oni koji čitaju Bibliju, znaju da Mu je đavao prišao tri puta i tri Ga puta kušao. Prvi put Mu je rekao, kad je ogladnio: "Ako si Sin Božji, zapovijedi da ovo kamenje postane kruhom." Drugi put Ga je poveo u sveti grad i postavio na vrh hrama, te rekao: "Ako si Sin Božji, baci se dolje. Jer Pisano je: 'Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te oni nositi da se nogom ne spotakneš o kamen.'" Na to mu je Isus odgovorio: "Također je pisano: 'Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.'" Treći put Ga je poveo na visoku goru i pokazao Mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu, te Mu rekao: "Sve ću Ti to dati ako padneš ničice i pokloniš mi se."

Zanimljivo je primijetiti Isusov odgovor na te kušnje, koji je vjerojatno drugačiji od onog što bi većina, čak i kršćana, rekla ili napravila u takvim situacijama. 

Isus nije raspravljao s đavlom, nije mu objašnjavao, nije se prepirao, nije mudrovao, nije filozofirao i sl. Nadalje, Isus ga nije uvjeravao tko je On, bez obzira što je đavao govorio: "Ako si Sin Božji." Također, Isusov je odgovor uvijek bio: "PISANO JE!"

Ono što je zanimljivo primijetiti, u jednom od ova tri pokušaja đavolovog kušanja, i sam je đavao citirao Bibliju, govoreći: "Pisano je." Stoga se postavlja jednostavno pitanje: U čemu je razlika između Isusovog i đavolovog citiranja Biblije?

Na ovo bi se pitanje moglo odgovoriti na sljedeći način. Uistinu, đavao je citirao Pismo (Ps. 91, 11 - 12). Međutim, izabrao je samo onaj dio Pisma koji mu je odgovarao i zanemario ostale koji daju kompletnu sliku. Na taj je način pokušao napraviti da Riječ Božja kaže nešto što ona ne govori i nije dopustio da Božja Riječ sama protumači sebe. 

Ako je đavao kušao Isusa citirajući Bibliju, zar bi bilo čudno očekivati da će činiti isto kušajući vjernike , dakako, uzimajući samo neke izdvojene citate Pisma po nekom pitanju i zanemarujući ostale koji mu ne idu u prilog, ne bi li na taj način stvorio utisak da Božja Riječ govori nešto drugo od onog što uistinu govori. 

Dobar primjer za to je krštenje. Naime, u cijeloj Bibliji ne postoji ni jedan slučaj da je netko kršten u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga - već su svi koji su kršteni uvijek kršteni ime Gospoda Isusa Krista (Dj. 8, 16; Dj.10, 48, Dj. 19, 5). Međutim, kad bi izdvojili samo jedan jedini citat gdje se spominje krštenje u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga (Mt. 28, 19) i zanemarili činjenicu da je Isus zapovjedio krštenje u IME (ne u imena, a ni Otac nije ime, ni Sin nije ime, niti je Duh Sveti ime) moglo bi se steći dojam da Biblija traži takvo krštenje. Međutim, dopustimo li Bibliji da bude svoj vlastiti tumač i uzmemo sve citate koji govore o krštenju, moramo priznati: "Također je pisano!" te navesti stihove kao što su Dj. 8, 16; Dj.10, 48, Dj. 19, 5 koji jasno pokazuju kako se zove, odnosno kako je ime tom Ocu, Sinu i Duhu Svetome - a ono je Gospod Isus Krist.

Sličan je slučaj i sa službom žene u crkvi, te ostalim temama i učenjima - kojih ima mnogo, a nastali su na izdvojenim citatima Pisma, istodobno zanemarujući mnoge druge koji daju kompletnu sliku, drugačiju od onog što se želi prikazati i što je službeni stav mnogih kršćanskih crkava koji pod svaku cijenu žele obraniti. 

Možda će se mnogi misliti: "Dobro, to su nebitni detalji. Može ovako i onako... Zar je to bitno?" 

Međutim, u Isusovom je slučaju to bilo i te kako bitno. Zahvaljujući Njegovoj odlučnosti da uzme cijelu Božju Riječ, a ne samo jedan izdvojeni komadić koji mu je đavao citirao, Isus nije pao u kušnji. Vjerujem da bi isto tako trebali postupiti i mi, želimo li ne pasti u kušnji kad nam bilo tko svoje stavove i učenje potkrjepljuje samo određenim izdvojenim biblijskim stihovima istodobno zanemarujući sve ostale koji daju kompletnu sliku i jasan odgovor što Biblija uistinu naučava.

http://www.biblijski-krscani.com/