Promatrajući život Isusa Krista, koji je naš primjer i kojem bi svi trebali težiti, na samom početku Njegove službe, prije nego je činio čuda i prije nego je naučavao - Isus odlazi u pustinju kamo ga je đavao kušao.
Oni koji čitaju Bibliju, znaju da Mu je đavao prišao tri puta i tri Ga puta kušao. Prvi put Mu je rekao, kad je ogladnio: "Ako si Sin Božji, zapovijedi da ovo kamenje postane kruhom." Drugi put Ga je poveo u sveti grad i postavio na vrh hrama, te rekao: "Ako si Sin Božji, baci se dolje. Jer Pisano je: 'Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te oni nositi da se nogom ne spotakneš o kamen.'" Na to mu je Isus odgovorio: "Također je pisano: 'Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.'" Treći put Ga je poveo na visoku goru i pokazao Mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu, te Mu rekao: "Sve ću Ti to dati ako padneš ničice i pokloniš mi se."
Zanimljivo je primijetiti Isusov odgovor na te kušnje, koji je vjerojatno drugačiji od onog što bi većina, čak i kršćana, rekla ili napravila u takvim situacijama.
Isus nije raspravljao s đavlom, nije mu objašnjavao, nije se prepirao, nije mudrovao, nije filozofirao i sl. Nadalje, Isus ga nije uvjeravao tko je On, bez obzira što je đavao govorio: "Ako si Sin Božji." Također, Isusov je odgovor uvijek bio: "PISANO JE!"
Ono što je zanimljivo primijetiti, u jednom od ova tri pokušaja đavolovog kušanja, i sam je đavao citirao Bibliju, govoreći: "Pisano je." Stoga se postavlja jednostavno pitanje: U čemu je razlika između Isusovog i đavolovog citiranja Biblije?
Na ovo bi se pitanje moglo odgovoriti na sljedeći način. Uistinu, đavao je citirao Pismo (Ps. 91, 11 - 12). Međutim, izabrao je samo onaj dio Pisma koji mu je odgovarao i zanemario ostale koji daju kompletnu sliku. Na taj je način pokušao napraviti da Riječ Božja kaže nešto što ona ne govori i nije dopustio da Božja Riječ sama protumači sebe.
Ako je đavao kušao Isusa citirajući Bibliju, zar bi bilo čudno očekivati da će činiti isto kušajući vjernike , dakako, uzimajući samo neke izdvojene citate Pisma po nekom pitanju i zanemarujući ostale koji mu ne idu u prilog, ne bi li na taj način stvorio utisak da Božja Riječ govori nešto drugo od onog što uistinu govori.
Dobar primjer za to je krštenje. Naime, u cijeloj Bibliji ne postoji ni jedan slučaj da je netko kršten u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga - već su svi koji su kršteni uvijek kršteni ime Gospoda Isusa Krista (Dj. 8, 16; Dj.10, 48, Dj. 19, 5). Međutim, kad bi izdvojili samo jedan jedini citat gdje se spominje krštenje u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga (Mt. 28, 19) i zanemarili činjenicu da je Isus zapovjedio krštenje u IME (ne u imena, a ni Otac nije ime, ni Sin nije ime, niti je Duh Sveti ime) moglo bi se steći dojam da Biblija traži takvo krštenje. Međutim, dopustimo li Bibliji da bude svoj vlastiti tumač i uzmemo sve citate koji govore o krštenju, moramo priznati: "Također je pisano!" te navesti stihove kao što su Dj. 8, 16; Dj.10, 48, Dj. 19, 5 koji jasno pokazuju kako se zove, odnosno kako je ime tom Ocu, Sinu i Duhu Svetome - a ono je Gospod Isus Krist.
Sličan je slučaj i sa službom žene u crkvi, te ostalim temama i učenjima - kojih ima mnogo, a nastali su na izdvojenim citatima Pisma, istodobno zanemarujući mnoge druge koji daju kompletnu sliku, drugačiju od onog što se želi prikazati i što je službeni stav mnogih kršćanskih crkava koji pod svaku cijenu žele obraniti.
Možda će se mnogi misliti: "Dobro, to su nebitni detalji. Može ovako i onako... Zar je to bitno?"
Međutim, u Isusovom je slučaju to bilo i te kako bitno. Zahvaljujući Njegovoj odlučnosti da uzme cijelu Božju Riječ, a ne samo jedan izdvojeni komadić koji mu je đavao citirao, Isus nije pao u kušnji. Vjerujem da bi isto tako trebali postupiti i mi, želimo li ne pasti u kušnji kad nam bilo tko svoje stavove i učenje potkrjepljuje samo određenim izdvojenim biblijskim stihovima istodobno zanemarujući sve ostale koji daju kompletnu sliku i jasan odgovor što Biblija uistinu naučava.
Nema komentara:
Objavi komentar