Pozdrav svima! Posebno
gostima! Na početku da se predamo Bogu. Dragi Gospode Isuse, hvala Ti za ovu
priliku da smo se još jedan put okupili Gospode, da razgovaramo o Tvojoj Riječi
Gospode, i da u toj Tvojoj Riječi vidimo sebe, da vidimo ovo vrijeme Gospode,
da vidimo jasnu potvrdu Tvoga plana otkupljenja, da jasno vidimo Gospode što si
naumio učiniti s ovim vremenom u kojem mi živimo i nas u tom vremenu Gospode i
da nam pomogneš da bi se ohrabrili u vjeri, u razumijevanju Tvoje Riječi
Gospode i da bi dalje nastavili čvršći u vjeri, s većim razumijevanjem Gospode
i da bi nakon današnjeg druženja i razgovora i proučavanja Tvoje Riječi
ostavili više mjesta u svom srcu za Tebe Gospode i dali Ti prvo mjesto u našim
životima još više. Molimo te u Ime Isusa Krista. Amen!
Otvorimo Pismo da odmah
pročitamo: Lk. 21,27-28 „Tada će vidjeti Sina Čovječjega gdje dolazi na oblaku
s velikom moći i slavom. Kad to počne bivati, uspravite se i podignite glave
jer je blizu vaše oslobođenje.“ Drugi prijevod kaže ovako: „Tada će ugledati
Sina Čovječjeg gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to
stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše
otkupljenje.“
Dragi Gospode Isuse,
uistinu vjerujemo da se naše otkupljenje približilo Gospode i to je tema o
kojoj želimo danas razgovarati, pogledati u Tvoje Riječi koliko je to uistinu
blizu Gospode i što si već učinio za nas i što si već učinio od onih događaja na
kraju vremena Gospode kad Si obećao da ćeš završiti cijeli posao otkupljenja i
povratka natrag u ono originalno stanje iz kojeg je čovjek pao Gospode. Molim
Te da današnje druženje i proučavanje Tvoje Riječi pomogne nam da bolje vidimo
vrijeme u kojem živimo i sebe u tom istom Pismu Gospode koje budemo čitali i da
nam to podigne vjeru i da bi bili Gospode ustrajniji u tome da dostignemo cilj
koji imamo, a to je Gospode otkupljenje naših tijela u uznesenje Gospode i
odlazak s ove zemlje da budemo zauvijek s Gospodinom. Molimo to u Isusovo Ime.
Amen!
Obično, ako je neka
tema nastavak onoga što smo pričali prošli put onda ću ponoviti tj. napravit
sažetak toga što smo pričali prošli put, a mislim da je to potrebno radi toga
što ćemo proučavati ovo što Pismo kaže – vrijeme otkupljenja koje se
približilo. S vremenom bi htio kroz nekoliko sljedećih puta uči u bit – što je
to otkupljenje i pogledati neke Biblijske slike i principe i primjere koji
govore o otkupljenju. Otkupljenje je; jedan od primjera, recimo, kad netko
nekome otme dijete ili uzme nekoga za taoca i onda traži otkupninu da ga pusti.
Recimo, ako bi netko Saši uzeo Dina, to
znači da je Dino već bio Sašin, on ga je oteo i traži otkupninu da ga pusti
natrag ili da ga vrati u stanje u koje je prije toga bilo. Otkupnina u svom
smislu podrazumijeva povratak u početno stanje a da bi se vratilo u početno
stanje potrebno je nešto platiti. Pismo ovdje govori da se približilo naše
vrijeme otkupljenja što znači da smo mi nekad bili u nekom stanju ali nas je
netko oteo; znamo da je taj netko Sotona, odnosno grijeh ili stari način našeg
života; i Krist je došao i platio je cijenu da nas vrati natrag u to originalno
stanje. Pismo govori da postoji vrijeme otkupljenja kada će se sve to dogoditi.
Mnoge usporedbe i slike u Pismu nam pomažu da shvatimo kako je Bog naumio
izvesti otkupljenje i gdje smo mi trenutno u tom planu otkupljenja. Brat
Branham u propovijedi „Duhovna amnezija“
uspoređuje kršćanstvo sa jednim slučajem koji se desio u vojsci; bio je jedan
vojnik koji je na nekom bojnom polju nastradao na način da je pala bomba blizu
njega, nije ga fizički ozlijedila ali toliko ga je zdrmala i šokirala da je
čovjek od šoka izgubio cijelo pamćenje. Znamo da je to potpuno moguće i često;
ljudi imaju automobilske nesreće i nakon toga šoka izgube potpuno pamćenje. Kad
se to desi onda se najčešće angažiraju psihijatri, psiholozi; ljudi koji
pokušavaju pomoći takvom čovjeku raznim tehnikama da bi mu vratili pamćenje.
Tako su i ovog vojnika doveli u medicinski tim i tamo su radili s njim ali mu
nisu nikako uspjeli pomoći. Čovjek je živio u amneziji; izgubio je pojam o onom
što je bilo prije. Budući da nisu uspjeli, nakon tog programa koji su proveli
neuspješno, sve ljude slične njemu stavili su u jedan vlak i vozili su ih za umobolnu
ustanovu gdje su se skrbili o takvim ljudima. Na tom putu su usput stali, bilo
da ljudi nešto pojedu i sl., i u jednom trenutku su primijetili da se taj
čovjek zagledao u nešto i onda je krenuo prema nekom stablu, gledao malo oko
sebe i krenuo niz jednu stazu i budući da je bilo vrijeme da se krene natrag,
komandir koji je vodio te ljude i brinuo za njih, počeo je vikati: „Hej, vrati
se natrag, vodimo te!“, ali onaj koji je bio malo iskusniji rekao je: „Pusti
ga, možda je nešto uhvatio“. Na kraju, u cijeloj toj priči, čovjek se slučajno
našao na mjestu odakle je, vratile su mu se neke slike koje je vidio; vidio je
to stablo, cestu, kolibu i završio kod svoje kuće i prepoznao svog oca; riješio
se problem amnezije. Prorok kaže da je to upravo ono što se desilo s nama kao
ljudima; da smo uvijek bili kod Boga na početku, međutim, desilo se nešto što
se zove naše prirodno seksualno rođenje koje nije bilo u originalnom planu,
koje je napravilo takav šok da smo mi zaboravili što nam je bilo prije. Biblija
nam kaže, odnosno opisuje neke slike koje ako ih pogledamo i prepoznamo – one
nas iscjeljuju od tog problema amnezije koju mi imamo. To je današnji cilj da
uzmemo jednu sliku iz Biblije i da prepoznamo nešto u toj slici, nešto što će
nam vratiti uspomene ili nas podsjetiti da smo došli od Boga i da se vraćamo
natrag Bogu, da Bog ima određeni plan i da ono što je u Pismu nije samo nešto
što bi nam trebalo biti intelektualno, nego nešto što bi nas trebalo povezati
sa našim porijeklom, odnosno s onim odakle smo došli, a to je da smo došli iz
Boga i da imamo vječni život. Prošli put smo pričali da Biblija govori o
redoslijedu događaja na kraju vremena i spomenuo sam otkupljenje i vrijeme
otkupljenja i kraj vremena i radi onih koji nisu bili, ja ću vrlo kratko iznijeti
što smo rekli. Biblija govori da od Kristove smrti predviđa jedno razdoblje
koje je određeno za pogane (pogani su svi oni koji nisu Židovi). To razdoblje
je podijeljeno na sedam etapa ili sedam koraka ili sedam faza i mi to nazivamo
sedam crkvenih doba. Nas najviše interesira posljednje crkveno doba ili
Laodicejsko crkveno doba. Znači, povijest kršćanstva od Krista do kraja svijeta
je podijeljena na sedam doba i posljednje je Laodicejsko doba u kojem mi
živimo. Ako izdvojimo ovo posljednje, Laodicejsko doba, i odredimo jednu točku,
trenutak u kojem mi živimo, onda vidimo da Pismo govori da se moraju tu desiti
neki događaji koji su vrlo interesantni; velika većina tih događaja se ispunila
i još neke očekujemo da se ispune. Prvo što Pismo kaže je da mora postojati
vrijeme kad će na zemlji postojati prorok kojeg će Bog poslati; preteča drugog
Kristovog dolaska. Zatim Pismo govori da će se dogoditi tri svjetska rata jer
ih Biblija naziva - tri jao, kao tri
velika oružana sukoba i opisuje taj prvi jao
koji se desio od 1914. – 1918.; opisuje i taj drugi jao koji se desio od 1939.
– 1945., i obećava ili govori o tome da će postojati i treći jao ili treći svjetski rat. Između tog
drugog i trećeg svjetskog rata ili drugog i trećeg jao umeće dva poglavlja u Bibliji. Jedno poglavlje je Otk. 10,
drugo je Otk. 11. Otk. 10 govori o dolasku Krista i prisutnosti sedmog glasnika
ili sedmog anđela - proroka na zemlji koji će se oglasiti i otkriti Božju
tajnu. U Otk. 11 govori o dva proroka koja će biti poslana u Izrael propovijedati
1260 dana. Znači, Pismo govori da će se između drugog i trećeg svjetskog rata
dogoditi: Kristov dolazak, prorok na zemlji poganima i dva proroka Židovima.
Pismo još spominje da će se u to vrijeme Židovi početi vraćati u svoju zemlju i
to je za današnju priču vrlo bitan i zanimljiv detalj; postoji vrijeme u
povijesti čovječanstva kad će se Židovi početi vraćati u svoju obećanu zemlju i
ne samo da će se vraćati u svoju obećanu zemlju nego će i dobiti svoju državu.
Znamo, da nakon drugog svjetskog rata, koji je bio obilježen progonstvom Židova,
Židovi se masovno vraćaju u svoju zemlju i proglašavaju državu i Pismo kaže da
će se to desiti. Kad Židovi proglase državu, Pismo kaže, da je to posljednja
generacija. Židovi su proglasili svoju državu 1946 godine, priznati su 1948
godine i to je posljednja generacija u kojoj mi živimo, po Pismu. Zatim Pismo
kaže da će se desiti dolazak Krista za vrijeme dok je glasnik na zemlji. Pismo
taj drugi Kristov dolazak opisuje kao tajanstveni dolazak; ne kao dolazak kojeg
će svi vidjeti nego dolazak koji će se odviti tajno, dolazak Krista po Nevjestu.
To je dolazak u oblacima i to smo prošli put čitali i izdvajali stihove koji
opisuju taj dolazak. Mi vjerujemo da taj Kristov dolazak u Pismu nije dolazak
Njega kao Čovjeka na zemlju već da će On sići s neba a da ćemo se mi
preobraziti, umrli u Kristu ustati i da ćemo se susresti s Njim u zraku. To je
Njegov silazak s neba, a ne Njegov dolazak u tijelu na zemlju. Kad se sve to
desi, događa se uskrsnuće umrlih u Kristu, živi na zemlji koji su vjernici će
se preobraziti i otići zajedno u susret Gospodinu u oblake na, što Pismo
naziva, svadbenu večeru koja traje tri i pol godine. To je nešto što je
određeno za vjernike dok u tom istom razdoblju na zemlji je velika nevolja. U
Izraelu, u tom razdoblju propovijedaju dva proroka, događa se progonstvo ljudi
itd. U tom periodu će doći i do inkarnacije Sotone u čovjeku; pojavit će se
čovjek grijeha kojeg Biblija naziva lažnim prorokom. Mi znamo da tu Pismo
govori o katoličkoj crkvi i o papi. Znači u te tri i pol godine su dva proroka
u Izraelu, Nevjesta je sa Kristom na svadbenoj večeri u zraku i događa se
progonstvo preostalih kršćana koje Pismo naziva ludom djevicom, koji nisu
otišli za razliku od mudre djevice na večeru: oni su na zemlji proganjani,
ubijani i to je vrijeme nevolje kakve nije bilo do sad. Nakon toga dolazi jedan
kratki period koji će trajati kratko (po nekim tekstovima možda će trajati
mjesec dana), jedan kratki svjetski rat – atomski rat ili treći svjetski rat
koje Pismo još naziva Armagedon. Nakon toga još uvijek nije sve gotovo, Pismo
kaže da nakon toga dolazi jedan novi Kristov dolazak kada će ga ljudi vidjeti,
vidjet će ga i oni koji su ga proboli (Židovi). Krist dolazi sa Nevjestom na
zemlju da bi uspostavio tisuću godina Svoga
kraljevstva i tih tisuću godina Krist i Nevjesta kraljuju na zemlji dok
je Sotona vezan, a nakon toga, kaže Pismo, da ima biti pušten kratko i započet
će jednu novu bitku – bitku Goga i Magoga koja završava pobjedom Krista i nakon
toga slijedi uskrsnuće svih koji su ikad živjeli da bi došli na sud. Znači,
postoje dva uskrsnuća: jedno uskrsnuće je ovo koje se događa tu, za uznesenje,
da bi bili u susretu s Gospodinom u zraku a drugo uskrsnuće je uskrsnuće svih
da bi došli na sud. Naša želja je naravno da odemo s Kristom na svadbenu večeru
a ne da uskrsnemo za sud. Na tom bijelom prijestolju suda, kako Pismo opisuje,
dogodit će se da će neki biti osuđeni na pakao, odnosno bit će bačeni u nešto
što Biblija naziva ognjenim jezerom i još kaže da je to druga smrt; to nije
smrt u tijelu već smrt na način da će biti
vječno odvojeni od Boga. To je taj redoslijed stvari koji su se
dogodili.
U Knjizi o Ruti,
Biblija govori istu ovu priču ali u simbolima. U Bibliji postoje samo dvije
knjige koje se zovu po ženi. U oba slučaja, po kojim su te Biblijske
knjige dobile naziv, su poganke. Prva je
Ruta koja je bila Moapka i imamo Esteru koja nije bila poganka ali simbolizira
pogansku nevjestu. Te knjige su zapravo
knjige koje govore o poganskoj nevjesti, odnosno o odabiru poganske nevjeste,
vjernika koji nisu Židovi ili kako sam maloprije rekao, o mudroj djevici. U Ruti
1,1 Pismo kaže:
RUTA 1,1: „U ono vrijeme
kad su vladali sudci nasta glad u zemlji, pa iz Betlehema Judina jedan čovjek
ode sa svojom ženom i sa svoja dva sina da se naseli na Moapskim poljanama. Taj
se čovjek zvao Elimelek, žena mu Noemi, a dva njegova sina: Mahlon i Kiljon;
svi bijahu Efraćani iz Betlehema Judina. Stigoše na Moapske poljane i tu se
nastaniše.“
U ovoj knjizi koja se
naziva po ženi nalazimo da se događa u vrijeme sudaca. Biblija kaže da u
vrijeme sudaca nije bilo kralja u Izraelu i da je to vrijeme kada je svatko
činio što mu je bilo drago, odnosno što je mislio da je ispravno. U vrijeme
sudaca na zemlji nije bilo proroka i u tom vremenu se događa radnja ove knjige.
U to vrijeme sudaca, vrijeme bez proroka i bez kralja nastala je glad; vrlo
interesantno i sigurno je da kad nema proroka na zemlji nastaje glad jer nema
duhovne hrane. Što je glad? Glad je kad hrane nema dovoljno ili je nema uopće.
Kad nema proroka, ljudi su osuđeni da čine onako kako im se čini da je ispravno
i to što oni čine, po svom nekakvom nahođenju, je nešto što čovjeku ne može
dati stabilnost i snagu kakvu bi imao da ima proroka. Kad nema proroka, duhovne
hrane je malo ili je nema uopće i to nazivamo duhovna glad. Znači, duhovna glad
je kad nema proroka na zemlji a isto tako prirodna glad je kad nema prirodne
hrane na zemlji. Nama hranu daje prorok. Ono što Viktor zna često spomenuti –
Biblija kaže da čovjek ne živi samo o kruhu nego i od svake Riječi koja izlazi
iz Božjih usta i što prije nisam nikad vidio dok mi Viktor nije rekao, da su
Božja usta – prorok. Znači, čovjek živi od onog što dolazi iz prorokovih usta
duhovno i ako nema proroka na zemlji nema ni duhovne hrane i nastaje duhovna
glad. Ova knjiga se događa u vrijeme sudaca kad je nastala glad u zemlji jer
nema proroka i kad je jedan čovjek, u ovom slučaju Elimelek, Židov, sa svojom
ženom i svoja dva sina napustio Izrael i otišao u susjednu zemlju Moapsku.
Moapska zemlja ili Moapci su narod koji je nastao jednom nečasnom gestom ili
djelom ili incestom Lota, Abrahamovog nećaka, sa njegovim kćerima. To je narod
koji je u svom startu nastao na krivi način. Tamo, jedan Božji čovjek ili jedan
Izraelac i izabran, napušta svoju poziciju, napušta zemlju i sve ono što mu je
Bog dao da ode u takav poganski narod. To je upravo ono što se desilo nakon
Krista, nakon što su Židovi odbacili Krista; dogodilo se jedno masovno
iseljavanje Židova zbog progonstva itd. Znamo da je rimski general Tit razrušio
Jeruzalem i da se narod razbježao po svim nacijama kao što ovdje nalazimo
situaciju da Elimelek, Židov, napušta svoju zemlju; tako su i Židovi napustili
svoju zemlju i završili u poganskim zemljama. Možda će vas interesirati;
Elimelek znači – moj Bog je Kralj; Noemi znači – moje ushićenje ili
zadovoljstvo; Mahlon znači – bolestan i Kiljon znači – onaj koji pati u čežnji
a također znači i venuti, propadati u zdravlju i vitalnosti zbog žalosti.
Znači, nalazimo jednog čovjeka koji sa svojom obitelji napušta svoju zemlju i
završava u poganskom narodu; što su i Židovi napravili. I tamo se desilo da
nisu dobro prošli. To što se desilo sa Židovima i što se desilo sa Elimelekom
je nešto što se moralo desiti jer je Pismo prorokovalo još u Ponovljenom
zakonu: „To zovem ja, nebo i zemlju za
svjedoke protiv vas, da ćete brzo iščeznuti iz zemlje u koju idete preko
Jordana da je uzmete u posjed. Nećete dugo vremena živjeti u njoj nego ćete
biti posve uništeni, Gospod će vas tada raspršiti među narode. Samo malen broj
ostat će vas među poganskim narodima u koje će vas odvesti Gospod, tamo ćete
služiti bogovima koje napravi ruka čovječja od drveta i kamena, koji ne vide,
niti čuju, niti jedu, niti dišu. Odande ćete tražiti Gospoda Boga svojega pa
ćeš ga naći ako Ga budeš žudio svim svojim srcem i svom dušom. Kad budeš u
nevolji i sve te to snađe u budućim danima, ti ćeš se vratiti Gospodu Bogu
svome i bit ćeš poslušan jer Gospod Bog tvoj je milosrdan Bog, On te neće
ostaviti i neće te upropastiti i neće zaboraviti
zavjeta ocima tvojima kojima se zakleo.“ Pismo je obećalo da će Židovi biti
raspršeni u druge narode i ovo što se dešava u ovoj slici je nešto što se
moralo desiti. Elimelek je morao napustiti svoju zemlju da bi slika onoga što
se događa u našem vremenu bila savršena.
RUTA 1,2-5: „Tada Elimelek, Noemin muž, umrije, i ona osta sama sa svoja dva
sina. Oni se oženiše Moapkama: jedna se zvala Orpa, a druga Ruta. I tu
proboraviše deset godina. Onda umriješe i Mahlon i Kiljon, i tako Naomi osta i
bez svoja dva sina i bez svoga muža.“
Nakon što su napustili
svoju obećanu zemlju; što Židovi nisu smjeli napraviti, Židovi su morali biti u
obećanoj zemlji zato što im je Bog obećao da će ih tamo blagosloviti. Ako Židov nije u obećanoj zemlji, nema prava
na blagoslov i druga stvar koju znamo – obećano je da će se uskrsnuće Židova
desiti samo u njihovoj obećanoj zemlji. Zato je Josip tražio da ga se prenese i
pokopa natrag, u obećanu zemlju, kad narod napusti Egipat jer je znao kad se
desi uskrsnuće, on mora biti u obećanoj zemlji da bi otišao u uskrsnuće. To je
simbolika nas i prorok kaže da je naša obećana zemlja – naš život u Duhu
Svetome. Znači, obećana zemlja nije ono što mi očekujemo ovdje u budućnosti;
tisućugodišnje kraljevstvo ili vječnost. Kako bi mi dokazali nekom da to nije to? Primjećujemo da u
obećanoj zemlji su i dalje postojale borbe i bitke i toga naravno neće biti u
vječnosti i u tisućugodišnjem kraljevstvu; obećana zemlja ne simbolizira
tisućugodišnje kraljevstvo nego simbolizira period u kršćanskom životu gdje još
uvijek postoje bitke ali i pobjede. Prorok je jasno objasnio i to ja zaista
istina po Pismu da to što je obećana zemlja za Židove, za nas je život u Duhu
Svetome. Kao što Židovi ne mogu biti blagoslovljeni izvan svoje zemlje i ne
mogu otići u uskrsnuće ako nisu u svojoj zemlji, tako ni mi ne možemo biti blagoslovljeni
i ne možemo otići u uznesenje ako nismo u svojoj obećanoj zemlji, a to je naš
život u Duhu Svetomu. Međutim, mi sad nalazimo taj narod da je izašao iz pozicije koju mu je Bog
dao zbog čega su bili osuđeni na propast, odnosno na kaznu; ne mogu dobiti
blagoslov jer se ne nalaze u obećanoj zemlji. Što se desilo Noeminoj obitelji?
Desilo se, da su njezin muž i oba sina umrli. Kad to malo promatramo, od
četveročlane obitelji troje je umrlo; zapravo primjećujemo da se broj Židova u
iseljeništvu drastično smanjuje. Ovdje, zbog tragedije u obitelji; a ista stvar
se dogodila u drugom svjetskom ratu gdje je Holokaust – u periodu od nekoliko
godina smanjio se broj Židova za jednu trećinu jer ih je 6 milijuna ubijeno u
drugom svjetskom ratu. Znači, ovo što se dešava Noemi i njezinoj obitelji je
samo preslika onoga što se desilo Židovima u ovom vremenu. Desila se jedna
tragedija u obitelji i veliki, drastični broj njih je pomrlo u iseljeništvu;
ostao je samo jedan ostatak i to je Noemi. Rezultati onog njihovog poteza što
su napustili zemlju je bilo sljedeće: umro je Elimelek, umrla su oba njegova
sina ali prije nego što su umrla, oženili su se Moapkama. Židovima nije bilo
dopušteno da se žene sa poganima ili nekim tko nije njihov narod i to njihovo
jedinstvo s Moapkama je bilo neispravno; nije bilo u savršenoj Božjoj volji.
Budući da je to bilo tako, svi su izumrli jer su bili pod Božjom kaznom, jer su
postupili pogrešno. Elimelek je pogriješio što je napustio Božju zemlju, a ova
dva sina su učinili pogrešku što su se oženili sa ženama koje nisu bile iz
njihovog naroda. Ista ta slika se desila u Holokaustu; zbog grijeha, zbog
napuštanja obećane zemlje, neslušanja Božje Riječi, njihov se broj drastično
smanjio. Ostao je samo jedan ostatak kojeg Biblija ovdje tipizira – Noemino.
Noemi je simbol tog ostatka Židova koji su preživjeli.
RUTA 1,6: „Tada se ona
diže sa svojim snahama da ode s Moapskih polja jer je čula na Moapskim
poljanama da je Jahve pohodio narod svoj i dao mu kruha.“
Prvo što primjećujemo -
dolazi trenutak nakon te tragedije u svojoj obitelji, da Noemi odlučuje da će
se vratiti natrag u svoju zemlju. Moralo se desiti nešto strašno loše i
tragično da bi ih vratilo natrag u njihovu zemlju. Da nije bilo toga, da je njima bilo odlično i savršeno, oni bi ostali
u Moapskoj zemlji. Zbog ove tragedije, zbog toga što je većina njih pomrla u
iseljeništvu, bili su prisiljeni da se vrate u obećanu zemlju što je isto što
se desilo i Židovima. Vrijeme kad Noemi
ustaje da se vrati u svoju zemlju je vrijeme kad je Bog pohodio svoj narod na
način da mu je dao kruha. Ako to uzmemo duhovno; kruh dolazi iz Božjih usta
odnosno kroz proroka i kad imamo Božja usta i proroka na zemlji, onda ima i
kruha. Noemi se odlučuje vratiti u svoju obećanu zemlju u vrijeme kad je Bog poslao
kruh ili u vrijeme kad postoji prorok koji govori i ljudi na taj način dobivaju
i duhovan kruh od kojeg žive. Vidimo da
se to upravo poklopila s ovim; na zemlji postoji prorok u vrijeme kad se Židovi
odlučuju vratiti. Još jedna usporedba kojih još ima ali doći ćemo do njih
polako. Druga stvar koju primjećujemo je da su ustale dvije djevojke i odlučile
da krenu. Znači, u vrijeme povratka Židova u svoju zemlju pojavljuje se jedno
buđenje ili jedno ustajanje i pokretanje i jedne i druge; jedna se zvala Orpa a
druga Ruta. U to vrijeme kad su Židovi postali nacija, dogodilo se jedno veliko
komešanje ili drugim riječima, počelo se događati buđenje unutar kršćanskog
svijeta i probudila se i Ruta – pravi vjernici, ali probudile su se i
denominacije. I jedne i druge su krenule; i Ruta i Orpa. Taj povratak Židova u
obećanu zemlju nije nešto što Pismo nije predvidjelo, nego to je nešto, što
Pismo vrlo jasno najavljuje; čak ne treba tumačenje toga, nije simbolično
opisano, nego doslovno Bog kaže ovako: „Tada
ćete znati da sam Ja Jahve, kad vas dovedem u zemlju Izraelovu, zemlju koju se
zakleh dati očevima vašim.“ U Izaiji 11,11-12 kaže: „U onaj dan Jahve će drugi put pružiti ruku da otkupi Ostatak svoga
naroda, one što ostanu iz Asira i iz Egipta, iz Patrosa, Kuša i Elama, iz
Šineara, Hamata i s morskih otoka. Podignut ću stijeg narodima, sabrat ću
Izraelu prognanike i skupiti Judi raspršene sa sva četiri kraja zemlje.“ U
Izaiji 43,5-7 kaže: „Ne boj se, jer Ja
sam s tobom. S istoka ću ti dovest potomstvo i sabrat ću te sa zapada. Reći ću
sjeveru:“Daj mi ga!“ a jugu:“Ne zadržavaj ga!“ Sinove mi dovedi izdaleka i
kćeri moje s kraja zemlje, sve koji se Mojim zovu imenom, i koje sam na Svoju
slavu stvorio, koje sam sazdao i načinio.“ Pismo jasno najavljuje povratak
Židova u svoju zemlju i to je vrijeme u kojem su ustale i Ruta i Orpa, odnosno
i jedna i druga žena koje imaju nekakve veze sa židovstvom – i jedna i druga
kršćanska crkva, i prava i lažna, su
ustale i krenule.
RUTA 1,7: „Ode, dakle, ona iz mjesta gdje je živjela, a
s njom i njezine snahe; krenuše na put da se vrate u zemlju Judinu.“
Obje su krenule, ali
jedna je stigla, druga nije. Jedna je po putu odustala. Ona koja nije odustala
došla je u obećanu zemlju, tamo je upoznala rođaka otkupitelja koji je nju otkupio,
uzeo sebi za ženu; ona koja je bila strankinja, postala je domaća na taj način.
Znači, jedna je došla i upoznala Boaza, rođaka otkupitelja, a druga nije iako
su obje krenule. Razdoblje tih 40-tih i 50-tih godina, kada je bilo veliko
probuđenje diljem svijeta, rezultiralo je da su krenule i denominacijske crkve
i prava Nevjesta. Denominacijske crkve nisu stigle do svog Rođaka Otkupitelja
jer su po putu odustale, a ona Izabrana je došla do te točke da upozna Boaza
ili Krista. Zašto? Denominacijske crkve niti ne znaju da je Krist došao, sišao
s neba; niti da je prorok bio na zemlji jer su sve to odbacile iako su krenule.
Danas, kad razgovaramo s ljudima, svi više-manje čitaju knjige iz tog razdoblja
i pričaju o tim knjigama i gledaju na prošlost ali vide da toga danas nema.
Zašto? Zato što su nekad krenule i bile su na dobrom putu i to u vrijeme kad je
Noemi odlučila da se vrati natrag, u svoju zemlju, a to je vrijeme nakon drugog
svjetskog rata.
RUTA 1,8-14: „Noemi tada
reče svojim dvjema snahama: „Vratite se svaka domu majke svoje! Neka vam Jahve
bude milostiv kao što vi bijaste pokojnicima i meni. Neka vam Jahve udijeli da
obje nađete mir, svaka u domu svog muža!“ I poljubi ih, a one briznuše u plač.
I rekoše joj: „Ne! Mi ćemo s tobom, tvome narodu!“ Ali im reče Noemi: „Vratite
se natrag, kćeri moje! Zašto biste išle
sa mnom! Zar ću još imati sinova u utrobi svojoj da vam budu muževi?
Vratite se natrag, kćeri moje, idite samo! Odviše sam stara, nisam više za udaju.
Pa i kad bih rekla: „Imam nade da se udam još noćas i da rodim sinove – zar
biste mogli čekati da odrastu i zar bi radi njih ostale neudate? Ne, kćeri
moje, tuga bi moja bila veća od vaše, jer se ruka Jahvina digla na me.“ One i
opet zaplakaše i zajecaše. Orpa poljubi svoju svekrvu i vrati se, a Ruta ostade
s njom.“
Nalazimo dvije skupine
među poganima koje su krenule u vrijeme Noeminog povratka natrag u svoju
zemlju. Nalazimo dvije skupine unutar kršćanske crkve, u vrijeme kad su se
Židovi počeli vračati u svoju zemlju. Obje su krenule: jedna je odustala, a
druga je nastavila. Tu jasno razlikujemo prave vjernike-njih nekolicinu i ono
što danas nazivamo denominacijske kršćanske protestantske crkve- one su
odustale. Zanimljivo je da u vrijeme povratka Izraela u svoju zemlju, s njima
se vraća i poganska crkva, odnosno Ruta. U to vrijeme, među poganima nalazimo
jednu skupinu, koja se vraća također. Noemi se vraća u svoju zemlju, a Ruta se
ne vraća u svoju zemlju već se vraća Boazu, svom rođaku otkupitelju. Rutin
povratak u Izraelsku zemlju nije bio povratak u njezinu obećanu zemlju nego je
bio povratak da upozna Boaza. Znači, kad se Židovi vraćaju, mi se ne možemo vratiti u Izrael jer Izrael nije
naše obećanje i mi nemamo pravo na Izrael kao naciju i na išta što je obećano
Židovima; mi imamo pravo na Boaza kojeg Ruta kasnije upoznaje.
RUTA 1,15-18: „Noemi joj
reče: „Evo vidiš, jetrva se tvoja vratila narodu svome i bogu svome: vrati se i
ti za jetrvom svojom!“ A Ruta joj odgovori: „Nemoj me tjerati da te ostavim i
da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja i gdje se ti nastaniš, nastanit ću
se i ja; tvoj narod je moj narod i tvoj Bog je moj Bog. Gdje ti umreš, umrijet
ću i ja, gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim
zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe.“ Vidjevši gdje
je tvrdo naumila da ide s njom, prestade je odvraćati.“
Ovdje nailazimo na prvi
korak koji je Ruta napravila. Ono što je Ruta napravila, u opisu u Knjizi o
Ruti, možemo podijeliti u četiri faze ili četiri stvari. Prva stvar koju je
Ruta napravila je bila njezina odluka (ovo što smo sad pročitali). Druga stvar
koju vidimo da je Ruta radila, treća stvar koju nalazimo da je Ruta došla k
Boazu i zamolila ga, zatražila da bude njezin rođak otkupitelj i tada je
počivala – nije ništa radila. Konačna ili četvrta stvar je bila da je Ruta bila
nagrađena. Ruta od poganke, strankinje, postaje ona koju Boaz uzima za svoju
ženu i s kojom dobiva sina, koji biva dan Noemi, koji kasnije postaje u
rodoslovlju Isusa Krista jedan od praočeva Isusa Krista. Prva faza ili prva
stvar koju je Ruta morala napraviti da bi uopće došla do onoga što nalazimo na
kraju knjige - je bila njezina odluka. To je prva faza svakoga od nas. Ta
odluka je bila teška odluka jer je napustila svoj stari način života, svoju
naciju, svoju kulturu, svoj jezik, svoju religiju, sve svoje što je imala do
tada i otišla u nešto potpuno nepoznato. U to nepoznato je otišla zato što je
vidjela nešto što je Noemi rekla. Svatko
od nas kršćana mora kad-tad donijeti, isto tako, neku od tih odluka; moramo
donijeti odluku da napravimo ono što je
Ruta napravila, moramo donijeti odluku da napustimo neki svoj stari način
života; nekima je to svjetovan način života i svjetovne stvari, a nekima je
možda religiozan način života, denominacije, crkve ili bilo što drugo. Da Ruta
nije u jednom svom trenutku donijela odluku da ide dalje i da nije krenula na
taj nepoznati put i da nije bila ustrajna i odlučna u tome, završila bi kao i
Orpa koja simbolizira denominacijske crkve; nikad ne bi upoznala Boaza, nikad
ne bi došla na Boazovo polje, nikad ne bi upoznala nadzornika žetve koji je
upoznao nju i Boaza, nikad ne bi imala s Boazom dijete koje bi kasnije postalo
u rodoslovlju Isusa Krista. Ta prva star je ključna stvar – naša odluka. To je
ono što mi nazivamo opravdanjem ili onom odlukom kad čovjek spozna da je
grješnik, kad se odluči pokajati zbog toga, kad odluči predati svoj život Isusu
Kristu i krstit se. Na taj način, on je javno pokazao da ostavlja sve ono što
je bilo iza njega i da kreće u jednom novom pravcu, a taj novi pravac ima
smisla i svrhu da upoznamo Isusa Krista; u ovom slučaju simbolizirano Rutino
upoznavanje Boaza.
RUTA 1,19-20: „Zajedno su
išle dok ne dođoše u Betlehem. A kad dođoše u Betlehem, sav se grad uzbudi zbog
njih. „Ma je li ovo Noemi?“ – pitahu žene. A ona im odgovaraše: „Ne zovite me
više Noemi nego me zovite Mara, jer me Šadaj gorčinom ispunio.“
Spomenuo sam da Noemi
znači moje oduševljenje i iako je njezino ime govorilo da je ona trebala biti
blagoslovljena i uživati, to nije bilo ono što je ona doživljavala i ono što je
ona proživljavala, smatrala je gorčinom. Zašto? Zato što sve što je napravila,
što je slijedilo, bilo uzrokovano jednom krivom odlukom – napustila je svoju
zemlju. Ali ta njezina kriva odluka, da napusti svoju zemlju, je bilo nešto što
je bila dobra odluka za Rutu. Njezina greška ili njezino odbacivanje, kako
Pismo kaže, Židova je rezultiralo prihvaćanjem pogana ili prihvaćanjem nas. U
vrijeme kada se Noemi vraća, s njom se vraća i poganka Ruta, odnosno u vrijeme
Židovskog povratka u svoju zemlju, vraćamo se mi vjernici u našu obećanu
zemlju, a to je naš život u Duhu Svetomu.
RUTA 1,21: „Odavde sam
otišla punih ruku, a sad me Jahve vraća bez igdje ičega. Zašto me zovete Noemi
kad Jahve posvjedoči protiv mene i Svemogući me u tugu zavi?“
Vidimo, da je Noemi
nekad imala nešto, da je nekad bila blagoslovljena i da je sve to izgubila. I
kad čitamo Stari Zavjet i kad čitamo Pismo vidimo da mnoga od tih obećanja na
koja mi danas imamo pravo i koja smatramo našima su nekad zapravo pripadala
Židovima. Sve ono što nalazimo u Pismu da Biblija govori, i proroke, i
kraljeve, i svećenike i Božju Riječ i Stari Zavjet; sve je to nekad pripadalo
Židovima ali oni su to izgubili. Zašto? Zato što su napravili krivu odluku;
napustili su svoju zemlju, odrekli se toga, kad su ubili Isusa rekli su – 'Krv
Njegova na nas i na našu djecu': to je ono što se desilo, zbog toga su ostali
pod prokletstvom, zbog toga su u iseljeništvu i kažnjeni, istrebljivani, broj
im se drastično smanjio. Međutim, Bog je odlučio da postoji jedan ostatak među
Židovima, ovdje simboliziran s Noemi, koji kad se vrati u svoju obećanu zemlju
će dobiti natrag ono što su izgubili. Ali ne samo da će oni dobiti natrag ono
što su izgubili već će Ruta više profitirati od njih. Noemi je dobila natrag
svoje imanje, a Ruta je dobila Boaza koji je imao svo to imanje koje je
otkupio. Zapravo, Ruta je postala suvlasnica Noeminog imanja. To je ono što se
desilo s nama kao vjernicima, da mi kao poganska Nevjesta izabrana od Boga, kad
primamo Krista i sjedinjujemo se s Njim, postajemo subaštinici židovskog
obećanja; svega onoga što je Pismo govorilo da je pripadalo Židovima. Kad
usporedimo imovinsko stanje: Noemi je nekad bila bogata i to je izgubila dok
Ruta nikad nije bila bogata, nikad nije imala baštinu u Izraelu i njezin prvi
muž kad je umro, ostavio ju je siromašnu. Pismo govori da postoje dva Adama:
prvi Adam i drugi Adam. Prvi Adam je naš tjelesni otac, po kojem smo svi mi
došli na ovu zemlju i taj prvi Adam, naš prvi otac je nas ostavio siromašnima.
Svi se mi ovdje rađamo na zemlji u ovom propadljivom tijelu i svi smo u
nekakvom jadnom stanju i nije neko imanje imati ovaj zemaljski život, samo ovo
tjelesno što nam je ponuđeno. Pavao govori o tome, da ako želimo uzeti Krista
kao svoga muža, naš prvi muž mora umrijeti. U Bibliji postoji princip: ako je
žena živa, dok god je njezin muž živ, ona se ne može ponovno udati. Da bi se
ponovno udala, mora njezin prvi muž umrijeti. I da bi se Ruta ponovno udala,
uzela Boaza za svoga muža, moralo se desiti da je njezin prvi muž, čije ime
znači bolest, umro da bi se ona mogla ponovno udati. Kad je on umro, ostavio ju
je siromašnom, ostavio ju je u nekom jadnom stanju. To je ono što se dešava i
nama. Naš prvi muž – naša priroda koju smo dobili po svom prirodnom rođenju je
nešto što nas ostavlja siromašnima. Naš drugi Muž ili Krist je nešto što nam
daje bogatstvo, u duhovnom smislu. Taj prvi muž mora umrijeti da se možemo
udati za drugog muža, odnosno za Krista. Stara, ljudska priroda mora umrijeti
da možemo dobiti Božju prirodu. Tako je i Ruti, njen prvi muž morao umrijeti,
što se uistinu i desilo, ali smrt njenog prvog muža nije ju usrećila u smislu
da se ona profitirala s time; ostala je i udovica i siromašna i napuštena,
ostavila je svoj narod...; i sve to je bilo nužno da bi jednog dana mogla uzeti
Boaza za muža koji je bio bogat - simbolika našeg uzimanja Krista.
RUTA 1,22: „Tako se vrati Noemi s Rutom Moapskom, snahom
svojom, s Moapskih poljana. Stigle su u Betlehem baš kad je počela žetva
ječma.“
Ovaj povratak se događa
u trenutku žetve. Pismo direktno kaže što žetva simbolizira, u Mt. 13: „On
odgovori:'Sijač dobrog sjemena je Sin Čovječji, njiva je svijet, dobro sjeme
sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi zloga. Neprijatelj koji ga posija jest
đavo. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci su anđeli. Kao što se kukolj sabere
i ognjem sažiže tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje
anđele da pokupe iz Njegova kraljevstva sve zavadnike i bezakonike i bace ih u
peć ognjenu gdje će biti plač i škrgut zuba, a tada će pravednici zasjati poput
sunca u Kraljevstvu Očevu.“ Židovi su se vratili, s njima se vratila
poganka Ruta i to se dešava u trenutku žetve i to na početku žetve, odnosno u
vremenu kraja. Isus kaže da je žetva kraj svijeta. Na kraju svijeta događaju se
oba događaja: i povratak Židova i dolazak Rute. Pismo kaže da nisu došli na
kraju žetve nego na početku žetve. Drugim riječima možemo reći da su došli na
početku kraja. I na ovoj lenti vidimo što se događa – povratak Židova i dolazak
poganske Nevjeste se događa na početku kraja. Nakon toga slijede događaji s
čime će se dovršiti vrijeme. Na početku te žetve, kada je Ruta došla u svoju
zemlju, došla je kao strankinja, kao žena koja je morala ići po njivama i
skupljati što je ostalo ili pabirčit, a na kraju te žetve je završila kao
Boazova žena. Na početku kraja, mi smo došli kao odbačenici poganskog naroda
koji smo morali pabirčiti, skupljati nešto što je ostalo među žeteocima. Kad
smo čitali Božju Riječ, morali smo tražiti nešto da pokupimo što je ostalo,
neke ostatke; nismo imali otkrivenje Riječi, nije nam bila jasna Božja Riječ i
Pismo i sav naš život je bio nekakvo pabirčenje i preživljavanje- mislim na
kršćanstvo. Kršćanstvo, zadnjih 2000 godina, dok nije došla Božja Riječ koja je
otkrivena u punini, je zapravo preživljavalo pabirčenjem iz Božje Riječi; tu i
tamo bi netko razumio nešto. Osnovne stvari nisu razumjeli kao što je ispravno
krštenje, božanstvo, Kristov dolazak i mnoge druge važne i osnovne Biblijske
istine. Kršćanstvo je bilo prisiljeno da
pabirči ili da skuplja ono što je ostalo i da od toga jedva preživi. Na
kraju vremena, na početku žetve, kad je Ruta došla, u vrijeme Židovskog
povratka u njihovu zemlju, počela je kao ona koja pabirči a do kraja žetve je
postala Boazova žena. Ovo što se događa u tom periodu, od vremena povratka
Židova do kraja svijeta, zapravo je jedan proces koji nas, kao Kristovu
Nevjestu, pretvara iz onih koji pabirčimo i skupljamo neke ostatke ili neke
stvari koje nalazimo u Pismu, do onih koji postajemo Kristova Zaručnica,
zapravo suvlasnici te njive koju smo nekad pabirčili. Prošlo je 66 godina od
kada su Židovi došli natrag, u svoju obećanu zemlju. Židovi su došli 1946.
godine u svoju obećanu zemlju, sada je 2012 godina – 66 godina traje ova žetva.
Na početku žetve, crkva i kršćanstvo i Nevjesta je pabirčila, a već sad pri
kraju žetve možemo reći da je Nevjesta postala Kristova Zaručnica.
U drugom poglavlju
Knjige o Ruti, Ruta prvi put spominje Boaza i vidimo da je Ruta prije nego je
upoznala Boaza, odlučila da ide na njivu pabirčiti, završila na Boazovom polju
i tamo je, kaže Pismo, Boaz došao na polje i prvi koji je došao bio je jedan
momak koji je nadzirao žeteoce, glavni žeteoc, kojem se Boaz obratio i pitao ga
– 'Tko je ta djevojka?' i taj momak je predstavio Rutu Boazu i nakon toga, tog
momka više ne nalazimo u Bibliji da se spominje. Što se događa kad se Boaz
spustio na njivu ili došao u svijet? Znači, govorimo o drugom Kristovom dolasku
i otvaranju pečata. Na zemlji postoji određeni prorok ili Pismo ga u ovoj usporedbi
naziva momkom koji je nadzirao žeteoce i koji je Nevjestu predstavio Boazu i on
je maknut sa scene vrlo brzo i ostaje direktan kontakt između Boaza i Rute. Kad
je Krist sišao na zemlju, bio je prorok koji je Nevjestu predstavio Kristu,
nakon toga je prorok odradio onaj zadatak koji je imao i od 1965 godine, od
kada je umro, nije više tu na zemlji i sve što se događa dalje, događa se
između Krista i Nevjeste. Sad se odvija ta ljubavna priča gdje se oni upoznaju
i gdje nalazimo mnoge stvari koje su opet odnose na nas i naš život i stvari
koje mi proživljavamo u tom duhovnom hodu s Bogom. Kako idemo dalje s ovom
pričom i promatramo događaje u ovom vremenu, vidimo da se potpuno poklapaju.
Nama jedino preostaje da prođemo kroz sve te četiri faze kroz koje je Ruta
prošla. Prva faza je bila odluka, druga faza je bila da je počela pabirčiti i
to je ono što mi kad uzmemo Božju Riječ ili Poruku i čitamo, pabirčimo u tim
knjigama, skupljamo, nalazimo neke stvari koje nas duhovno hrane i od koje
živimo, ali onda u jednom trenutku dok mi pabirčimo, dolazi Boaz u naš život,
dolazi Krist koji nas uzima kao Svoju ženu i više nismo osuđeni na pabirčenje
već imamo svoj osobni hod s Bogom. Kad govorim o svom osobnom hodu s Bogom, to
je ono do čega moramo doći. Ruta je morala proći sve te faze da bi došla i
postala Boazova žena. Ako mi osobno želimo biti Kristova Zaručnica, onda moramo
proći kroz sve te faze. Prva je faza da donesemo odluku da ćemo napustiti onaj
dosadašnji način života, bilo to da je denominacija, bilo to da je nekakva
religija, bilo to da je svijet, ateizam, poroci ovog svijeta, bilo što da
čovjek ima i da je prije živio jer takav život je jadan i bijedan. Ruta nije
uživala u takvom životu i odlučila je potražiti sreću na drugoj strani,
odlaskom u obećanu zemlju. I mi želimo otići u našu obećanu zemlju, u naš život
sa Duhom Svetim i da bi došli do toga da postanemo jedno sa Kristom, moramo
proći kroz te faze. To je ono što se događa i crkvi, kad gledamo na toj razini
kršćanstva kao crkve, i to je ono što se događa nama kao pojedincima. Došli smo
do trenutka kad se Ruta vratila skupa sa Noemi. U vrijeme židovskog povratka u
svoju zemlju vraća se i Ruta. Još uvijek nije srela Boaza u ovoj priči,
međutim, vrlo brzo će ga sresti jer će otići da nešto radi, da pabirči i tamo
će upoznati Boaza i onda ide ostatak priče. Danas bih završio s time. Nisam
napravio cijelu priču jer je dosta detaljna. Vidjet ćemo da se potpuno slaže s
nama i ne samo na razini nas kao vjernika, kao grupe vjernika, već nas kao
pojedinačnog vjernika. Cilj svakog od nas neka ne bude da samo pabirčimo to što
čitamo u Božjoj Riječi, tu i tamo nađemo neki ostatak, neki klas, neko zrno od
kojeg ćemo preživjeti, nego je cilj da upoznamo Onoga čija je to njiva u kojoj
pabirčimo. Znači, hoćemo upoznati, svatko od nas osobno, Krista, a ne da samo
jedva preživljavamo u svom životnom hodu s Bogom tako da tu i tamo skupljamo
fantastične istine iz Božje Riječi nego da naš osobni hod bude iznad toga.
Jednom kad je Ruta upoznala Boaza, postala je vlasnica svega toga i nije bilo
potrebe da skuplja ostatke kad je imala sve i to je ono što mi želimo u svom
hodu s Bogom i kad vidimo što se događa tu u preslici u knjizi, vidimo da se
savršeno poklapa s događajima u našem vremenu i u našem osobnom hodu s Bogom.
Ovo je još jedna jasna potvrda da je ovo istina o čemu pričamo, a to je bilo
sve neotkriveno do ovog vremena. Danas je došao prorok koji nam je objasnio da
su te knjige fantastično otkrivenje i potvrda onoga što govori Knjiga
otkrivenja i što govori Isus u Evanđeljima. Da se pomolimo!
Dragi Gospode, iako ova
tema nije završena i nekako završavamo na pola ili negdje u sredini onoga što
bi zaista htjeli reći, Gospode molim Te, da svatko od prisutnih nađe nešto
novo, nešto što će ga ohrabriti Gospode, nešto što će mu pomoći da vidi sebe u
Božjoj Riječi, još više da vidi vrijeme u kojem živimo, još više da vidimo da
je Božja Riječ savršena, da vjeruje još više u tu Riječ, Gospode, i posveti se
proučavanju i da prepusti da Ti koji si skriven u toj Riječi, Ti si Osoba, Ti
si Bog, koji želiš imati s nama osobni hod i osoban odnos, svatko to od nas
želi Gospode. Gospode, ne želimo samo pabirčiti da nađemo tu i tamo neko zrno u
Tvojoj Riječi ili u propovijedima koje čitamo da bi od toga preživjeli do
sutrašnjeg dana ili do slijedeće prilike kad moramo ponovno pabirčiti, nego
želimo Gospode, imati jedinstvo s Tobom, da postanemo uistinu, svatko od nas
osobno, Tvoja Zaručnica, da imamo takav odnos s Tobom Gospode da znamo da smo
vlasnici svih obećanja koji se nalaze u Pismu, da znamo da nas Ti voliš
Gospode, da se brineš za nas i da nećeš dopustiti da nam se išta desi nego ono
što si obećao za Svoju Nevjestu, a to je uznesenje. Gospode, molim Te to u
dragocjeno Isusovo Ime! Amen!
Nema komentara:
Objavi komentar