POSTANAK 44,1-32: I zapovjedi Josip čovjeku što upravljaše kućom njegovom govoreći: „Naspi ovim ljudima u vreće žita koliko mogu ponijeti, i svakome u vreću metni ozgo novce njegove. I čašu moju, čašu srebrnu, metni najmlađemu u vreću ozgo i novce za njegovo žito.“ I učini kako mu Josip reče. A ujutru kad svanu, otpustiše ljude s magarcima njihovim. A kad izađoše iz mjesta i još ne bijahu daleko, reče Josip čovjeku što upravljaše kućom njegovom: ustani, idi brže za onim ljudima, i kad ih stigneš reci im: „Zašto vraćate zlo za dobro? Nije li to čaša iz koje pije moj gospodar? I neće li po njoj zacijelo poznati kakvi ste? Zlo ste radili što ste to učinili.“ I on ih stiže, i reče im tako. A oni mu rekoše: „Zašto govoriš, gospodaru, takve riječi? Sačuvaj Bože da sluge tvoje učine tako što! Eno smo ti donijeli natrag iz zemlje Kananske novce koje nađosmo ozgo u vrećama svojim, pa kako bismo ukrali iz kuće gospodara tvojega srebro ili zlato? U kojega se između sluga tvojih nađe, onaj neka pogine, i svrh toga mi ćemo biti robovi gospodaru mojemu.“ A on reče: „Neka bude kako rekoste; ali u koga se nađe, onaj da mi bude rob, a vi ostali nećete biti krivi.“ I brže poskidaše svi na zemlju vreće svoje, i razdriješiše svaki svoju vreću. A on stade tražiti počev od najstarijega, i kad dođe na najmlađega, nađe se čaša u vreći Benjaminovoj. Tada razdriješe haljine svoje, i natovarivši svaki svoj tovar na svojega magarca vratiše se u grad. I dođe Juda s braćom svojom Josipu u kuću, dok on još bijaše kod kuće, i padoše pred njim na zemlju. A Josip im reče: „Što ste to učinili? Zar niste znali da čovjek kao što sam ja može zacijelo doznati?“ Tada reče Juda: „Što da ti rečemo, gospodaru? Što da govorimo? Kako li da se pravdamo? Bog je otkrio zločinstvo tvojih sluga. Evo, mi smo svi robovi tvoji, gospodaru, i mi i ovaj u koga se našla čaša. A Josip reče: „Bože sačuvaj! Neću ja to; u koga se našla čaša on neka mi bude rob, a vi idite s mirom ocu svojemu. Ali Juda pristupiv k njemu reče: „Čuj me, gospodaru; dopusti da progovori sluga tvoj gospodaru svojemu, i neka se gnjev tvoj ne raspali na slugu tvojega, jer si ti kao sam Faraon. Gospodar moj zapita sluge svoje govoreći: 'Imati li oca ili brata?' A mi rekosmo gospodaru svojemu: 'Imamo stara oca i brata najmlađega, koji mu se rodi u starosti; a njegov je brat umro, i on osta sam od matere svoje, i otac ga pazi.' A ti reče slugama svojim: 'Dovedite mi ga da vidim svojim očima.' I rekosmo gospodaru svojemu: 'Neće moći dijete ostaviti oca svojega; da ostavi oca svojega, odmah će otac umrijeti.' A ti reče slugama svojim: 'Ako ne dođe brat vaš najmlađi, nećete vidjeti lica mojega.' A kad se vratismo k sluzi tvojemu a ocu mojemu, kazasmo mu riječi gospodara mojega. Poslije reče nam otac: 'Idite opet, kupite nam hrane.' A mi rekosmo: 'Ne možemo ići, osim ako bude brat naš najmlađi s nama, onda ćemo ići, jer ne možemo vidjeti lica onoga čovjeka, ako ne bude s nama brat naš najmlađi.' A sluga tvoj, otac moj, reče nam: 'Znate da mi je žena rodila dva sina. I jedan od njih otide od mene, i rekoh: zacijelo ga je raskinula zvjerka; i do sada ga ne vidjeh. Ako i ovoga odvedete od mene i zadesi ga kako zlo, svalit ćete me stara u grob s tugom.'Pa sada da otiđem k sluzi tvojemu, ocu svojemu, a ovo dijete da ne bude s nama, kako je duša onoga vezana za dušu ovoga. Umrijet će kad vidi da nema djeteta, te će sluge tvoje svaliti staroga slugu tvojega a oca svojega s tugom u grob. A tvoj se sluga podjemčio za dijete ocu svojemu rekav: ako ti ga ne dovedem natrag, da sam kriv ocu svojemu do vijeka....Oče Nebeski, molimo Te da Tvoj Sveti Duh bude s nama da bi mogli razumjeti ovu priču o Josipu Oče, da bi mogli naučiti iz nje zato što je pisano da je cijelo Pismo od Boga nadahnuto... Oče Nebeski, Tvoj Sveti Duh je taj Učitelj i mi znamo da nitko na zemlji ni na nebu nije bio dostojan da otvori Knjigu zapečaćenu sa Sedam Pečata ali kada je Tvoj Sveti Duh došao, kada je Krist došao sa Prijestolja, On je mogao to učiniti. Janje je to moglo uraditi, Janje je to uradilo Oče i mi danas sjedimo ovdje i danas smo skupljeni na ovom skupu Oče i Pečati su otvoreni i Riječ je otvorena i mi znamo Istinu i mi smo oslobođeni Oče i mi Te proslavljamo danas u Duhu i Istini. Oče Nebeski, mi Te molimo da blagosloviš ovu službu u Isusovo Ime. Amen.
Da li ste primijetili: Josip se malo poigrao: namjerno je napravio zamku svojoj braći. Znamo da je Josip tip ili slika Boga; da Josip na prijestolju predstavlja Krista na Prijestolju i da je ova priča o Josipu u zadnjem djelu Knjige Postanka, ustvari, cijela priča o Josipu govori o tome kako će se Bog ponovo otkriti Izraelu na kraju vremena. Izrael danas ne prepoznaje Krista ali ipak Krist će im se otkriti i pojaviti na kraju vremena i oni će Ga prepoznati. Živimo u danu kada Evanđelje polako odlazi sa pogana i vraća se Izraelu; mi živimo u jednom čudnom vremenu, posebnom vremenu, mogli bi ga nazvati jednom riječju koja se danas puno koristi u politici – tranzicija, a tranzicija znači: prijelaz iz jednog stanja u drugo. Tako i danas, ovo što se danas događa u duhovnom svijetu je jedna tranzicija ili prelazak to jest odlazak Evanđelja sa poganske Nevjeste i dolazak Krista ka Židovima ponovo. To je jedna od najvećih tranzicija koja se danas događa: pogane napušta iskrenost, pogane napušta Sveti Duh, Nevjesta Isusa Krista se sprema za odlazak, pogani ostaju u svojim hladnim denominacijama a Sveti Duh i Evanđelje se vraća Izraelu. Cijela priča o Josipu je priča o tome kako će se dogoditi i što će se događati u zadnjim danima.
U cijeloj ovoj priči se Josip poigrao sa svojom braćom. Kada mi govorimo o tim ljudima (usmjerimo svoju pažnju ka ljudima koji su bili njegova braća po tijelu), to su bili veoma ljubomorni ljudi ili bi mogli reći jako surovi ljudi. Oni su Josipa ostavili, predali su ga smrti i nisu se sažalili nad njim. Ta ljubomora, ta zavist koja je bila u njihovim dušama, taj duh, to pomazanje koje je bilo nad njima je bilo toliko bezosjećajno da su oni željeli njegovu smrt. Kada čitate priču o Josipu i njegovoj braći, ne da oni nisu imali bratsku ljubav ili suosjećanje ili bilo kakvo ljudsko osjećanje prema njemu, oni su tog mladog proroka toliko mrzili i prezirali da su željeli da umre. I ne samo da su željeli da umre i nestane već su oni radili na tome i jedini koji se bio sažalio u trenutku kada je on bio ostavljen Egipćanima na milost i nemilost bio je Ruben, njegov brat. Oni su zaista mislili da je on mrtav i oni su radili na tome da bude mrtav; oni su planirali zločin i to sada nije bilo nešto što bi mi mogli čak nazvati Kajinovo hladnokrvno ili bijesno ubojstvo: Kajin je jednostavno bio pomazan bijesom i ludilom i on je ubio svoga brata ali ovo nije bilo u afektu, ovo nije bilo pomazanje bijesom, ovo je bilo jedno proračunato ubojstvo i ovo što su oni učinili Josipu bilo je jedan isplanirani i proračunati zločin. U terminologiji današnjeg modernog vremena, to bi nazvali ubojstvo sa predumišljajem ili zločin sa predumišljajem i to je točno ono što su oni napravili svom bratu. Josip je živio u jednoj takvoj obitelji ali on je bio omiljen od oca: Jakov je volio Josipa a brat Branham kaže da ga je volio zato što mu je bio toliko sličan jer je i on bio prorok i mogli su razumjeti jedan drugog zato što je Jakov bio prorok kojem je dolazila Božja Riječ i Josip je bio prorok kojem je dolazila Božja Riječ. Iako je bio omiljen od oca, bio je toliko omrznut od svoje braće da su mislili da su ga ubili: jedno planirano ubojstvo i jedan proračunati zločin. Kada su sve to uradili, oni su bili potpuno sigurni da je Josip mrtav, da ga nema i da više ne postoji, ali bez obzira na sve, osjećaj krivice ih nikad nije napustio. To je jedna zanimljiva stvar: kada ljudi učine nešto takvo, nešto toliko pogrešno, osjećaj krivice zbog toga ih nikada neće moći napustiti. Osjećaj krivice je dat od Boga i to je taj ljudski osjećaj da ih navodi na pokajanje. Postoji samo jedan način, postoji zaista samo jedan način da se čovjek oslobodi od osjećanja krivice koji ga toliko progoni a to je da dođe pred Prijestolje Milosti, da se pokaje i da prihvati žrtvu Krvi Gospoda Isusa Krista i onda će Krv Isusa Krista osloboditi njegovu savjest od grijeha. Ovi ljudi su živjeli sa tim: oni su se riješili Josipa na izvjesno vrijeme a mislili su da su se zauvijek riješili Josipa, vratili su se i mislili da će im sad život biti lakši i da će imati svu pažnju svoga oca, da će biti nasljednici njegovog imanja ili njegovog bogatstva, da će biti nasljednici toga obećanja, da sa Josipom više neće imati nikakvih problema jer jednostavno su ga se riješili za sva vremena ali ipak im život ni poslije toga zločina kojeg su isplanirali nije bio ni malo lakši jer kada su uradili nešto što je zlo, oni nisu mogli mirno da spavaju sa tim. U jednom mjestu u Knjigi Postanka oni izjavljuju: Krv našega brata traži se iz naših ruku. Sve te godine dok su bili odvojeni i dok nisu znali da je Josip živ nisu imali mira i progonila ih je krivica. I sada, Josip se ovdje poigrava sa njima – želi da vidi je li njihovo pokajanje iskreno, želi da vidi da li su se oni kao ljudi promijenili, želi da vidi da li su i dalje onako surovi kao što su bili, želi da vidi da li su mu braća isto toliko bezosjećajna kao što su bili onoga dana kada su ga ostavili i mislili da su ga ubili i on provjerava i vi možete vidjeti ovdje da Bog to veoma često radi sa ljudima. Vi nekada možete imati nekakav stav, možete promijeniti svoje ponašanje i svoj život ali On će provjeriti da li je to istinski duboko ili nije.
Josip je načinio jednu provjeru, napravio je jedan test i dao je tu srebrnu posudu da se nađe kod Benjamina i to je želio da uradi zato što su se oni obvezali da će najmlađeg sina Benjamina vratiti Jakovu živog i zdravog. Josip je želio da vidi njihovu reakciju, želio je da zna da li su oni i danas, poslije svih tih godina, onoliko bezosjećajni ljudi kakvi su bili kada su ga prodali i kada su ga ostavili, da li je i danas njihova duša toliko bezosjećajna ili se nešto promijenilo. Želio je da vidi po njihovim reakcijama, želio je da vidi po njihovom ponašanju i mi bi mogli reći danas: po njihovim rodovima on je to želio da vidi. Želio je da vidi reakciju kada se nađe ta čaša u Benjaminovoj vreći, želio je da vidi kako će se oni ponašati pred njim; njihov je život sada bio u njegovim rukama. Bog je okrenuo stvar; jednoga dana je njegova sudbina (tako je izgledalo) bila u njihovim rukama i oni su mogli da urade sa Josipom ono što su željeli i uradili su ono što su željeli, ali poslije mnogo godina stvari su se okrenule i sada je njihova sudbina zavisila od Josipa zato što je Josip bio na vrhuncu svoje moći, Josip je bio vladar svijeta u tom trenutku i mogao je da uradi s njima što je god želio, nitko ga nije mogao zaustaviti ili spriječiti u tome, mogao ih je sve ubiti i nitko ga nije mogao spriječiti da to uradi, on je bio upravo vladar svijeta u tom vremenu. To je jedini prorok kojeg je Bog podigao na tako visoku poziciju a da je i dalje bio u Božjoj volji. Da li ste razmišljali o tome? Vi kada gledate proroke u Izraelu, svi oni su bili odbačeni, bilo koji prorok: Izaija, Jeremija, Ezekiel, Danijel, bilo koji, Mojsije je morao napustiti poziciju moći da bi služio Bogu a kada pogledate Josipa: on je bio vladar cijelog svijeta a ipak je bio u Božjoj volji i ni jedan prorok u cijeloj povijesti nije to bio osim Josipa – vladar cijelog poznatog svijeta, vladar Egipta, vladar svih nacija, čovjek koji je upravljao sudbinama nacija, onaj koji je imao u svojim rukama vlast nad životom i smrti na zemlji, on koji je mogao sve da uradi, Bog ga je podigao na tako veliku poziciju. Nikada nećete naći ni jednog proroka da se nalazio u toj poziciji: Abraham nije bio u toj poziciji, Noa je bio odbačeni prorok koji je prorokovao pokajanje i pozivao na pokajanje i bio je ismijan, Izak je bio blagoslovljen, Jakov je bio blagoslovljen ali nije vladao svijetom ali pogledajte Josipa – Josip je bio podignut na tako veličanstvenu poziciju da je bio vladar svijeta ali ipak Božji prorok. To je jedna veoma neobična stvar u Bibliji i Bog je to morao da uradi da bi pokazao Kristovu poziciju u vječnosti. Bog je pokazao u Josipovom životu put Isusa Krista: da je bio prezren, odbačen od Izraela ali omiljen od Oca, iako su ga Izraelci odbacili, Bog Ga je podigao na Prijestolje i nitko nije bio iznad Isusa, Bog Ga je podigao. Isus je podignut i večeras tako visoko da se nitko ne nalazi iznad Njega, Bog Ga je uzvisio iznad svakog imena, svakog plemena, naroda, iznad anđela, iznad svega. Josip je Njegova slika ili tip na zemlji. Veoma neobična stvar – prorok u poziciji moći: prorok koji vlada, prorok koji odlučuje, prorok koji savjetuje vladare, prorok koji je učinio egipatsko kraljevstvo toliko moćnim da nije bilo ni jednog moćnijeg kraljevstva u tome vremenu, upravo to je bio Josip. Egipat nikad ne bi postao ono što je Egipat bio i mi danas o Egiptu možemo čitati iz povijesti da je to jedna velika civilizacija, da je bila jedna velika država u povijesti ali ona nikad ne bila ono što jeste da Josip nije upravljao njom u najkritičnijem periodu njenog postojanja. Jedan prorok je izgradio to carstvo a drugi prorok je uništio to carstvo. Zato je Josip bio u veoma neobičnoj poziciji jer mu je u rukama bila sva zemaljska moć i gotovo u Bibliji ne nalazite takav primjer da u ovom sotoninom carstvu Bog je ikada Svog čovjeka tako podigao visoko. Što se zemaljskih stvari tiče Božji ljudi su bili odbačeni, Krist je bio razapet, apostoli su bili odbačeni, ljudi kroz vremena sedam crkvenih doba su bili odbačeni i prezreni, mi se danas nalazimo odbačeni i Nevjesta Isusa Krista je odbačena i prorok zadnjeg vremena je odbačen i nije bio na vrhuncu moći, ali Josip je bio podignut na prijestol moći i bio je izuzetno moćna osoba, gospodar poznatoga svijeta. Vidite, to je jedna veoma zanimljiva stvar da je Bog to uradio s njim i na vrhuncu moći Josip se igra sa svojom braćom. Nemojte nikada zaboraviti da je prorok Branham rekao da je Josip slika savršenstva, da pokazuje Krista u savršenstvu i da je činio Božju savršenu volju i čak je u jednom trenutku brat Branham dobio inspiraciju i otišao da se zahvali Bogu i rekao je: „Hvala Ti Gospode za čovjeka koji je jednom živio na zemlji a zvao se Josip.“ I u tom trenutku kada se zahvaljivao Bogu, Sveti Duh mu je progovorio i rekao: „ Ti ćeš imati sina i on će se zvati Josip.“ I naravno, ispunilo se ono što je Bog rekao.
Josipa se na vrhuncu svoje moći igra sa svojom braćom. Postavio im je zamku da bi pogledao da li je njihovo pokajanje istinsko, da li je njihova vjera istinska i da li je njihova promjena istinska – on ih je testirao. Upravo je to ono što Bog danas radi: On želi da vidi i kao što sam prošli put citirao brata Branhama: Nikada Bog nije načinio spasenje da ide kroz legalizam, ali su sva djeca Božja u pojedinim fazama svoga života legalisti, u početku svog kršćanskog iskustva i oni urade nešto da bi pokazali Bogu da su pozitivni. Josip je želio da se uvjeri da li je njihova promjena zaista ozbiljna stvar ili je to šminka, da li je to zaista proizvod pokajanja ili je to stjecaj okolnosti; želio je da to vidi a imao je pravo da to uradi – to su bila njegova rođena braća, to su bili ljudi sa kojima je dijelio istog oca i iste gene – on je želio da vidi da li ga i danas mrze toliko koliko su ga mrzili toga dana kada su ga htjeli ubiti i da li su sve te decenije koje su prošle nešto promijenile u tome; želio je vidjeti ozbiljnost. I Bog danas ljude postavlja u razne životne okolnosti u kojima On želi da vidi da li su oni zaista ozbiljni i da li im je zaista stalo do Njega, da li je njihovo pokajanje bilo ozbiljno. Čak je Ivan Krstitelj koji je bio Ilija, preteča prvog dolaska Isusa Krista rekao: donesite dostojne rodove pokajanja. Uradite nešto sa tim stvarima: nekome ste nešto ukrali – vratite to i zamolite da vam oprosti, nekog ste slagali – dođite i recite mu da vam oprosti te stvari; činite neke nemoralne i pogrešne stvari – pa prestanite da ih radite. Vi ne možete osloboditi svoju dušu, ne možete posvetiti svoju dušu ali možete pokazati Bogu da ste ozbiljni u tome. To je veoma važna stvar. I to je veoma važna stvar u ovom 20. vijeku i kad pogledate Poruku zadnjega vremena vi možete reći da je 65 – 70% onoga što je brat Branham propovijedao – moral u odijevanju i ponašanju. Zašto je on to radio? Zato što mi živimo u jednom nemoralnom vremenu, u vremenu kada je sotona ponovo donio svoj eden perverzije i nemorala. Prorok je prorokovao i propovijedao o tome i 70 % Poruke je vezano za to: oblačite se na kršćanski način, ponašajte se kao kršćani, dame pustite svoju kosu da raste, uradite to. Pustite kosu da raste, to nije teška stvar da se uradi, pokažite Bogu da ste ozbiljni; vi ne možete promijeniti svoje srce i to je potpuna istina ali kada Bog vidi ozbiljnost – Njegovo pomazanje će doći na vas. Da Josip nije vidio da je njihovo pokajanje pravo i da nije vidio da su se promijenili, ja ne vjerujem da bi on ikada imao jedan jedini razlog da pokaže milost prema njima. Oni su sebe doveli svojim ponašanjem u jednu takvu situaciju da je sve bilo u Josipovim rukama. Stvari su se promijenile i Bog je promijenio stvar: onaj koji je bio ostavljen u jami sada je bio podignut Božjom silom i Bog ga je izveo odatle i ne samo da ga je izveo nego ga je i proveo kroz život, proveo ga je do toga da bude gospodar Egipta i svijeta i sve je bilo u njegovoj moći što se zemaljskih stvari tiče. Oni su potpuno zavisili od Josipa: njihov život i sve ono što su oni imali u svojim životima zavisilo je od Josipa – oni nisu mogli ništa. Jedino što im je moglo pomoći da nastave da žive bila je Josipova milost. Da li će se Josip smilovati na njih, preći preko svega onog što su uradili i naudili mu kroz život, zaboraviti sve te godine koje je morao da bude odvojen od svoje obitelji, zaboraviti da je bio u jami, u zatvoru, da li će im oprostiti – to je samo zavisilo od njegove dobre volje; od njih više ništa nije zavisilo. Grijeh uvijek dovede čovjeka do jednog mjesta da jedino što mu preostaje i jedino što mu može pomoći jest milost. Kada uradite neku pogrešnu stvar, bila ona velika ili mala, vi sami sebe dovedete do jedne pozicije da vam jedino može pomoći milost Gospoda Boga i mi znamo da smo svi mi u takvoj poziciji, ali onda kada dovedemo i ako dovodimo sebe u takve pozicije i ako želimo da dobijemo Božju milost kao što su oni dobili Josipovu milost, onda hajde da pokažemo Bogu koji sjedi na Prijestolju Milosti da smo ozbiljni.
Josip je sam svojom dobrom voljom prijestolje na kojem je sjedio načinio prijestoljem milosti. Mogao je to načiniti prijestoljem suda i mogao im je reći da će im suditi po pravdi i nitko ne bi mogao reći da je njegov sud nepravedan. Ali sam je svojom vlastitom odlukom, zbog Duha koji je bio u njemu, prijestolje na kojem je sjedio načinio prijestoljem milosti. Ali prije nego što im je pokazao milost, prije nego što im je otvorio svoje srce, prije nego što je skinuo masku sa svog lica da ga oni mogu prepoznati, on je želio da vidi ozbiljnost – da li su se promijenili, da li će i sada samo misliti na sebe ili će misliti na svoga oca, da li će najmlađeg sina Benjamina oduzeti Jakovu, da li će ga prodati kao što su prodali njega; želio je da vidi hoće li još jednom ponoviti svoj zločin. Zato je rekao da ne želi njih da mu budu robovi nego će onaj kod koga se našla čaša da mu služi; ako je Benjamin ukrao čašu, ako je on uradio tu stvar, on će da mu služi. Želio je da vidi hoće li i ovog brata izdati kao što su izdali njega, želio je da vidi hoće li opet uraditi Jakovu ono što su uradili kada su ga razdvojili od Josipa, htio je da vidi njihovo srce sada, kakav je njihov duh sada, kakvo je njihovo razmišljanje i postavio je zamku. Kakva je bila njihova reakcija u danu kada su ga izdali? Bili su sretni što su to uradili. Bili su radosni što su se riješili Josipa i da nije bilo Rubena koji je bio najstariji među njima i koji ga je spasio od sigurne smrti, Josip bi bio mrtav. Kako se Jakov osjećao, to nije bilo važno jer sada su oni bili jedini u njegovom životu, oni su bili nasljednici svega, neće nikakav Josip koji sanja snove vladati nad njima – bili su sretni, zadovoljni, ali poslije svih tih godina taj Josip želi da vidi da li se išta promijenilo. I onda prorok zadnjega vremena dolazi na scenu i kaže – dame, pustite svoje kose da rastu zato što Bog to voli i zato što je ženi dana kosa umjesto pokrivala i ona ne treba da sječe svoju kosu. Bog ne želi da to radite! Da li Bog traži nešto teško od vas? Uradite te stvari i time ćete pokazati Bogu da ste ozbiljni ljudi. Donesite rodove dostojne pokajanja. Pokažite svojim stavom, ponašanjem, uradite tu stvar. Oblačite se na pristojan način, kaže prorok, bit će sve u redu, Bog će vas poštovati zbog toga. Ista stvar je sa ljudima koji čine neke pogrešne stvari u svom životu: oni dođu do Prijestolja milosti, priznaju Bogu svoj grijeh i to je potpuno u redu, ali odvojite se od toga. okrenite se na drugu stranu, pokažite da vam je stalo da se oslobodite te zavisti ili te gluposti koja vas vezuje cijeli život, pokažite Bogu da vam je stalo da budete promijenjeni i Bog će to poštovati. Kada je Josip skinuo veo sa svog lica i počeo da rida, to pokazuje kakvo je njegovo srce bilo – puno samilosti, ali da bi milost bila pokazana morate pokazati Bogu da vam je stalo do Njega. Bog će dati milost, kaže Pismo, onima koji žele milost. Kada je Josip vidio da žele da im oprosti, da se zaista kaju i da im je zaista teško, on im je pokazao milost. Kada je vidio da im je milost potrebna, milost je bila darovana i to je upravo stvar ovog zadnjeg vremena: mi, ljudi, ova civilizacija, ova generacija ljudi je dovela sebe do jednog mjesta da više ne traže Božju milost. Danas, kada je ljudima ta milost najpotrebnija, danas kada više ne možemo da živimo bez te milosti, danas nam je milost Gospoda Boga potrebnija nego ikada, danas nam je Njegovo suosjećanje i razumijevanje potrebnije nego ikada i danas se ljudi najlošije odnose prema toj Božanskoj darovanoj milosti nego što su ikad to uradili.
Što je Josip želio? Želio je da ga ljudi poštuju, da ga cijene i da im je žao. Želio je da vidi da li im je poslije svih tih godina stalo do njega kao brata ili ne, da li ga vole kao što braća treba da se vole međusobno ili ga ne vole, da li ga i dalje mrze onom demonskom ljubomorom kojom su ga skoro ubili, da li je to osjećanje njihovog srca ili ne i kada je vidio da nije, kada je vidio da im je milost potrebna i da je žele, ona je bila darovana. Isto je i sa Kristom danas, kada se On okrene i pogleda na ljudske živote i kada vidi da je vama milost potrebna, da je želite, da se okrećete ka nebu i tražite milost Gospodnju: onaj koji traži milost, on će naći milost; kome je potrebna milost, ona će mu biti i darovana.
Poslije svih godina koje su proživjeli bez Josipa, oni su znali da su pogriješili, oni su znali da im treba opraštanje, oni su znali da su griješili protiv Josipa i protiv Boga i oni u jednom trenutku kažu: Krv našega brata traži se iz naših ruku, drugim riječima – Bog nam se sveti zbog te stvari koju smo uradili. Ljudi nekada misle da je griješiti tako lako: uradite nešto pogrešno i živite s tim kao da se ništa nije dogodilo, ali vidite, ova priča o Josipu i o njegovoj braći dokazuje da to baš i nije tako. Postoji osjećanje krivice, postoji savjest sa kojom se mora živjeti, postoji sjećanje, postoje noćne more, nemiran san: sve te stvari postoje kad se izabere grešnički put. Oni su izabrali taj put i jedino što ih je moglo spasiti bila je milost. Jedino što nas danas može spasiti je milost Božja, jedino što meni i vama treba jest milost Božja, ali onda, za Ime Boga, pokažimo da nam je stalo do te milosti. Oni su zaista morali pokazati da im je stalo: ovaj čovjek je morao da izađe pred Josipa i da kaže cijelu tu priču a to je bio Juda, on je morao da kaže da se Benjamin rodio kao najmlađi sin poslije Josipa za kojeg znaju i misle da je mrtav, da je Benjamin utjeha ocu i ako se oni vrate u svoj dom, u svoju obitelj bez najmlađeg brata, sahranit će oca jer skoro su ga ubili kad su ubili Josipa, skoro su ga sahranili kad su ga odvojili od Josipa a danas ako ga odvoje od Benjamina, ako ga Josip uzme sebi, kako da se vrate ocu bez njega, ubit će ga. Da je to bio onaj stari Juda, da su to bila ona stara braća, oni bi bili sretni što se to događa jer Josip je rekao da njima neće ništa već onaj kod koga se nađe čaša, on će ostati tu i biti njegov rob i njemu služiti. Da je to bio onaj stari Juda, ne bi izašao pred Josipa i ne bi molio i ne bi ispričao cijelu priču, ali nešto se promijenilo. Vidite što je Bog uradio, Josip je bio miljenik oca ali Benjamin mu se rodio u starosti i bio mu je utjeha za Josipa i sada Josip igra igru da vidi da li i Benjamina mrze kao što su njega mrzili. Kada je vidio da su promijenjeni, pokazao se. Kada je vidio da su oni sada stvarno postali prava braća i da su spremni da žive kao braća, pokazao im se zato što je pokajanje bilo istinsko – Ja sam Josip, nemojte se bojati.
Danas, kada razmišljate o Josipu, mislite na Boga zato što On sjedi na Prijestolju Milosti i On može da vam pokaže milost i On će vam pokazati milost kada vi pokažete Njemu da vam je stalo do Njega. Da Bože, treba mi milost kao što je Juda znao što je uradio kad je izdao Josipa i nije mogao da živi godinama s mirom, nije mogao godinama da spava zbog toga što je urađeno s Josipom. On je došao do jednog pokajanja, došao je do vječnoga života, stao je pred Josipa i rekao: „Da, treba mi milost, treba mi praštanje.“ I onda kad mi dođemo pred Krista na isti način i kada On vidi tu ozbiljnost da mi zaista znamo da smo pogriješili, da mi zaista znamo da smo rođeni u grijehu, da smo rođeni kao grješnici i brat Branham kada je govorio o Danu zahvalnosti, on je govorio o dubinama iskrenosti, dubinama ozbiljnosti i rekao je da se danas izgubila ta iskrenost: gledao je evanđelističke službe na TV, Billy Graham propovijeda a mladi ljudi dolaze sa žvakaćim gumama i to bi trebalo biti pokajanje? To je formalno pokajanje, on izlazi, diže ruku ali nema dubine u svemu tome, nema iskrenosti, nema istinski potresene duše koja će reći: „Da Gospode, žao mi je.“ Mi ne možemo promijeniti stvari niti možemo promijeniti svoju dušu, narav i karakter: potreban je Bog da bi se to desilo ali da bi se pristupilo Božjoj milosti ne možete s neozbiljnim načinom pristupiti Tome. Mi danas živimo u vremenu kada crkvi treba pokajanje, kada generaciji treba pokajanje, kada svakom čovjeku treba pokajanje: mi danas živimo u vremenu kada nam je jedno istinsko, staromodno pokajanje potrebnije neko ikada. Živimo u zaista ozbiljnim vremenima i u ovim ozbiljnim vremenima samo to istinsko pokajanje može pokrenuti Boga. Što je Bog rekao? Pokajte se i krstite u Ime Gospoda Isusa Krista i primit ćete dar Svetoga Duha. Da, hoćete. Ali mi živimo u jednom čudnom laodicejskom vremenu kada se sve stvari mogu formalizirati i sve stvari se mogu načiniti tako mlakim da na kraju više nemaju nikakvog smisla. Laodiceja je jedno takvo vrijeme gdje je sve razblaženo, gdje je sve mlitavo i možemo to vrijeme nazvati jednim razmaženim vremenom. Mi živimo u jednom takvom vremenu gdje su djecu razmazili do nepojmljivih granica; igraju se sa roditeljima kako god žele a u duhovnom smislu je to još gora stvar – mi imamo jednu razmaženu generaciju kršćana a razmaženim osobama uvijek morate ugađati, skakutati oko njih, govoriti lijepe stvari, uvažavati njihov ponos ili gnjev. Oni nikada neće u životu stići nigdje u prirodnom životu a u duhovnom ni najmanje. Jedino ohrabrenje je: budi sposoban za svoj život jer to znači živjeti život jedne odrasle osobe. Ako si odrasla osoba, brini sam o sebi, možeš ti to jer je to neophodno; Bog to zahtjeva, Bog ti je dao te sposobnosti, Bog ti daje mudrost da organiziraš svoj život i nije to nemoguće – više je nego moguće. U duhovnom smislu je razmaženost još katastrofalnija stvar zato što stalno se očekuje da netko nekome pomaže, da netko nekoga savjetuje, da netko nekoga izvodi iz problema, da netko organizira nečiji duhovni život i dok god se ponašate na jedan takav način, to dokazuje samim vama da ste nezrela i neodgovorna osoba. Bog ne želi nesposobne ljude u Kraljevstvu Božjem i On vam nije dao Svetog Duha da bi od vas načinio nesposobne osobe u duhovnom smislu. On vam nije dao Svetoga Duha da bi od vas načinio nesposobne kršćane koji ne mogu da riješe ni jedan jedini duhovan problem, ni jedno iskušenje da pobjede sa kojim se suoče u životu nego stalno traže neku pomoć i stalno kukaju kako je njima najteže. Što je to ako nije razmaženost? O vama nitko ne brine!? Brinite sami o sebi, to je znak zrelosti i odgovornosti i morate doći do tog mjesta. Iskušenja će se pojaviti. Da li ste vi zaštićeni od iskušenja dok se nalazite ovdje na zemlji? Ne. Da li ćete biti zaštićeni od iskušenja dok živite na zemlji do dana Uznesenja? Ne, nećete. Ali istinsku stvar koju Bog očekuje je jedan kršćanin koji je sposoban da savladava iskušenje. Ne da se konstantno žali i ubija svoju dušu, da stalno kuka i sam sebe sažalijeva, to Bog ne želi. On želi da vas osposobi za samostalni duhovni život a mi smo učinili od sebe jednu razmaženu generaciju koja ne može da se suoči ni sa najmanjim iskušenjem u životu. I ne da možete – više ste nego sposobni za tako nešto jer je Sveti Duh tu da vas uvede u te stvari. Danas su ljudi majstori da sve stvari formaliziraju, da od svega naprave formu a takva stvar je i sa pokajanjem. Vi možete formalizirati pokajanje ali pokajanju je potrebna dubina iskrenosti i ozbiljnosti da Bog vidi da je vaša duša potresena i da vam je stvarno žao zbog vašeg grijeha.
Čemu ova igra sa njegovom braćom? On je samo želio da vidi jednu stvar: da li im je žao. Da im se odmah otkrio, da nije igrao tu igru sa njima, oni bi mogli odglumiti pokajanje, mogli bi odglumiti sve i nikada ne bi vidio što uistinu misle i što uistinu osjećaju. Ali na ovaj način htio je da vidi kakva su to braća ako tu možemo uopće o nekakvom bratstvu i govoriti; pokušati ubiti nekoga, otarasiti ga se sa tako proračunatom mržnjom – ako to nije bila bolesna ljubomora recite mi što je to? Danas bi je u psihologiji nazvali patološka ljubomora i to je bilo baš to. Njegova braća su mislili da drže stvari pod kontrolom i da nisu ugroženi, da su bezbjedni a Josip ih je načinio bezbjednima da bi vidio kakvi su i zato je rekao da ne želi njih za robove već samo najmlađeg brata kod kojeg se našla čaša. I kad je načinio da se osjećaju slobodnima i bezbjednima, to je bio trenutak kada je želio da vidi tko su, ima li pokajanja u njihovim srcima ili ne, ima li tuge za zločin koji su uradili, ima li kajanja. Tada je Juda iskoračio i molio za milost. Primijetite, ne za sebe nego za brata koji je trebao da ostane, molio ga je za Jakova, za Benjamina. Prvi put nesebično i iskreno: „Molim te Josipe, neka se ovaj najmlađi naš brat vrati sa nama jer kako ćemo mi našem starom ocu na oči ako dođemo bez njega.“ I to je ono što je Josipu slomilo srce. Josip je organizirao, možemo reći, predstavu; možemo to čak nazvati i surovom igrom, Benjamin je najmanje nju zaslužio ali je bila zaslužena jer su oni to zaslužili. I to je bilo najmanje što su zaslužili od Josipa i od Boga. Bog nekada može da načini da se ljudi osjećaju sigurno, slobodno, bezbjedno, ali zapamtite u takvim trenucima On želi da vidi da li vam je stvarno žao. Pokajanje pod pritiskom nije dobra stvar i zato je Josip ovdje uklonio pritisak sa njih. Pokajanje pod pritiskom okolnosti i Božje Sile vidite kod Ahaba: Ahab se u jednom trenutku svog života pokajao i Bog je odložio sud nad njegovim domom, faraon se par puta pokajao kad je pritisak bio toliko veliki i ovaj svijet će se kajati kad dođu velike nevolje: 'Planine padnite na nas, sakrijte nas od gnjeva Janjetova', ali bit će kasno. Pokajanje pod pritiskom ne mijenja ljudsko srce i zato je pritisak morao da bude uklonjen sa njegove braće da bi se vidjelo istinsko pokajanje. Da je njihovo srce i dalje bilo kameno i bezosjećajno, oni bi pokupili svu tu hranu i vratili se nazad, ali nešto istinsko je bilo u njima. Kada su okolnosti bile takve da se oni nisu osjećali ugroženo, to istinsko pokajanje je izašlo iz njih. To je nešto što će Izrael imati u ovom zadnjem vremenu i to je nešto što poganima danas nedostaje. Da li je, braćo i sestre, potreban pritisak od Boga da bi se mi pokajali? Ne, što se nas tiče, On će taj pritisak ukloniti. Faraon je svaki put, kada je njegovo carstvo bilo ugroženo, zavapio Mojsiju da se pomoli Bogu da nevolja ode od njega i Mojsije se pomolio i nevolja je otišla od njega. Što se dogodilo? Njegovo srce je ostalo kameno kao što je i bilo jer je pokajanje bilo pod pritiskom okolnosti, pod pritiskom suda Božjeg. Ahab je želio da se skloni od nevolje i Božje kazne i ako je to razlog zašto mi dolazimo u Božju prisutnost tom pokajanju, to nam neće pomoći. Mi ne živimo pod pritiskom, od nas je pritisak skolonjen: nema Anđela smrti kao u vrijeme izlaska Izraelaca iz Egipta kada su oni morali krvlju da namažu dovratnike svojih vrata. Da su sada takve okolnosti kao što su bile okolnosti Izraela u Egiptu i da Bog kaže da se odvojite, da se svako zatvori u svoju kuću, da svaka kuća uzme janje i položi na žrtvu i krvlju tih janjaca da namažete dovratnike vrata i da su okolnosti takve da je tama nad Egiptom, da je oko vas kaos, da je Božji Sud oko vas, Božja Sila je sa Mojsijem i vi to gledate svojim očima – tko se ne bi pokajao? Ako se dogodi da itko od nas, što se neće dogoditi, propusti Uznesenje i počnu da se događaju stvari koje su opisane u Knjigi Otkrivenja i koje je prorok rekao, da Šesti Pečat dolazi na zemlju, Sud dolazi na zemlju, vode se pretvaraju u krv, dva proroka u Jeruzalemu muče cijeli svijet Božjom pravdom i imaju silu da zatvore nebo, da rade što god hoće sa prirodom – tko se ne bi kajao a da gleda sve to svojim očima? Ali to nije to. Ako se ljudi pokaju a ne krste se u Ime Gospoda Isusa Krista mogu vrlo lako ostati bez Svetoga Duha; ako se krste u Ime Gospoda Isusa Krista da nisu se iskreno pokajali također mogu ostati bez Svetoga Duha. Bog je odredio da pokajanje bude u uslovima mira i slobode, kada se ne osjećate ugroženima. Kada se osjećate bezbjedno, kada se ne osjećate da ste ugroženi od bilo kakvog suda ili kazne, otvorite svoju dušu i pokajte se. To je ono što Bog želi. Pokajanje iskreno i duboko. Kada Bog vidi jedno iskreno pokajanje, kada vi priznate da ste grešni, kada priznate svoju slabost, kada otvorite svoje srce a da niste pod pritiskom, On će skloniti veo i izliti milost. Samo je potrebno biti iskren i što je vrlo važno, ne biti proračunat. Samo nemojte biti proračunati kada dolazite Bogu, nemojte imati nikakve kalkulacije: ako se ja sada pokajem, On će mi dati dar; ako se ja sad pokajem On će me izliječiti – zaboravite sve te stvari. Čak ako me i nećeš izliječiti, ja sam grješnik i meni treba Tvoja milost, ja živim od Tvoje milosti. Potreban si mi Kriste, potrebne mi je Tvoje pomazanje, potrebna mi je Tvoja milost, potrebna mi je Tvoja prisutnost, potrebno mi je sve ono što Ti nudiš. Josipova braća, kada su bili iskreni, dobili su i više nego što su ikada i pomislili da mogu; kada su se oslobodili kalkuliranja dobili su ono što nisu mogli ni sanjati da će ikada imati. Prorok kaže: Nazad iz mlakosti Laodiceje, nazad iz tih stvari. Izađimo, vratimo se nazad dubinama iskrenosti. Odbacimo to formalizirano kršćanstvo jednom zauvijek, odbacimo to laodicejsko kršćanstvo jednom zauvijek, nazad ka dubinama iskrenosti. To je ono što je potrebno da bi se vječno živjelo, samo to.
Božji blagoslov.
Nema komentara:
Objavi komentar