A KAKO DA POVJERUJU U ONOGA ZA KOGA NISU ČULI / 18.09.2011./ Brat J. Lerga

MATEJ 24,12-14: Budući da će se umnožiti bezakonje, ohladnjet će ljubav mnogih; ali onaj tko ustraje do svršetka, bit će spašen. I propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima; a tada će doći svršetak.

Isus ukazuje na neke događaje koji će se dogoditi na kraju vremena i sigurni smo više nego očito, svima koji su i malo vremena u kršćanskim krugovima, da se ovo već ispunilo. Umnožilo se bezakonje – to je nešto što se događa ne samo kod religioznih, nego i u svijetu; kada pogledamo oko sebe ne možemo se čuditi količini nasilja, bezakonja, bezvlađa, koliko su se ljudi otuđili od Boga. Inače riječ bezakonje znači ne samo činiti krivo, nego to znači i ne činiti  pravo (ako znaš činiti ispravno a to ne činiš, također po Bibliji činiš bezakonje). Ohladnjet će ljubav mnogih – ti ljudi su nekad imali ljubav, imali su nekakav žar prema Bogu u startu svog kršćanskog života, ali to se izgubilo; to je nešto što se pravom vjerniku ne bi smjelo nikad dogoditi. Ako se to i desilo, postoji način kako da se taj žar ponovno probudi. Tko ustraje do svršetka, bit će spašen – ono što se traži od nas je ustrajnost. I propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima; a tada će doći svršetak – to je zadaća koja pokriva svakoga od nas i Isus inzistira na tome i naglašava upravo propovijedanje Evanđelja po svem svijetu prije nego što dođe svršetak. Ako želimo svršetak, a sigurno da želimo ići u uznesenje, onda ono što moramo činiti je propovijedati Evanđelje. Tema današnje službe, koju sam pripremio, je jedan stih iz Biblije u Rimljanima: A kako povjerovati u Onoga za koga nisu čuli.

RIMLJANIMA 10,13-15: Jer: tko god zazove ime Gospoda – bit će spašen. No kako će zazvati Onoga u koga nisu povjerovali? A kako će povjerovati u Onoga za koga nisu čuli? A kako će čuti bez propovjednika? A kako li će propovijedati ako nisu poslani? Kao što je pisano: „Kako su krasne noge onih koji navješćuju radosnu vijest mira, onih koji navješćuju Evanđelje dobra.“

Biblija ovdje postavlja jedan redoslijed uvjeta koji je potreban ispuniti prije nego što bi ljudi povjerovali. Jedan od tih uvjeta, da bi ljudi uopće mogli povjerovati, je bilo da čuju. A da bi čuli, netko im mora propovijedati, a taj koji propovijeda mora biti poslan. Jedna misao koja se odmah nameće: „Ja nisam propovjednik, ne moram ovo činiti.“ Međutim, to nije tako. Svi smo poslani da propovijedamo ili makar da svjedočimo.
Jer: tko god zazove ime Gospoda – bit će spašen – ljudi ovaj stih često krivo shvate. Na prvi pogled se čini da je dovoljno reći: „Gospode, spasi me!“, ali ako pogledamo tu grčku riječ zazove, onda vidimo da ima prilično interesantno značenje. Prvo značenje te riječi znači – uzeti ime ili uzeti prezime, ili dopustiti da dobiješ prezime. Znači, Biblija kaže da onaj tko uzme ime Gospodnje ili uzme prezime Gospodnje, onda aludira na jedinstvo sa Kristom; nije samo izgovoriti Kristovo ime, nego uzeti Kristovo ime na sebe. Drugo značenje je slično ovom prvom – nazvati se po nekome. Treće značenje je malo složenije – nekoga pozvati, vikati na nekoga ili protiv nekoga, optužiti nekoga ili na nekoga prenijeti optužbu. Kada gledamo u svom kršćanskom životu, mi ne samo da smo uzeli Kristovo ime, da smo se ujedinili s Njim i da tako kažem – uzeli Njegovo prezime, nego smo svoju krivicu stavili na Njega: optužili smo Njega ili stavili smo svoju krivicu na Njega. Četvrto značenje kaže – pozvati nekoga k sebi umjesto sebe da te zastupa, da bude tvoj zastupnik kao tvoj pomoćnik ili kao tvoj svjedok, ili kao tvoj sudac: što podrazumijeva da mi moramo pozvati nekoga sebi kao pomoćnika ili kao svjedoka ili kao suca, a to je sve Krist. I posljednje značenje: kada se zazove nekoga u molitvi - Ime Gospodnje se najčešće zaziva u molitvi: molitva započinje sa izgovaranjem Imena Gospodnjeg. Znači, Biblija kaže da oni koji zazovu Ime Gospodnje da će biti spašeni: zato i inzistiramo na krštenju u Ime Gospoda Isusa Krista jer mi tim krštenjem uzimamo Ime Gospoda Isusa Krista, mi se ujedinjujemo s Njim ili se poistovjećujemo s Njegovom smrću da bi ustali životom kakvim je On živio, novim životom. Ako je krštenje iskreno i pravilno, ono podrazumijeva ili vodi ka jedinstvu sa Kristom ili vodi ka uzimanju Isusovog imena, vodi k tome da mi na Njega prenesemo svoje krivice i optužbe, i vodi da Ga uzmemo kao svog Pomoćnika, ili kao svog Suca, da je na Njega pala kazna radi našeg grijeha. To je ono što čovjek treba napraviti kada Pavao kaže: Tko god zazove ime Gospoda – bit će spašen. To se ne može desiti ni na jedan drugi način: mora biti poslanje, poslani mora propovijedati, oni koju čuju moraju povjerovati i moraju se ujediniti s Kristom ili uzeti Njegovo Ime da bi bili spašeni. U tom cijelom procesu, mi imamo puno udjela da bi se netko spasio. Bog nas koristi tako što nas je pozvao i tako što ćemo propovijedati.

OTKRIVENJE 10,7-11: Nego će se u dane kad se oglasi sedmi anđeo, čim on zatrubi, dovršiti tajna Božja kao što je On navijestio svojim slugama, prorocima. Glas koji sam čuo s neba ponovno mi progovori i reče: „Idi, uzmi knjižicu što je otvorena u ruci anđela koji stoji na moru i na zemlji. Odoh k anđelu te mu rekoh: „Daj mi tu knjižicu“, a on mi odgovori: „Uzmi je i pojedi! Zagorčat će ti utrobu, ali će ti u ustima biti slatka kao med.“ Uzeh knjižicu iz ruke anđelove i pojedoh je. I bila je u ustima mojim kao med slatka; ali kad sam je progutao, zagorčala mi je utrobu. I reče mi: „Moraš ponovno prorokovati pucima i narodima i jezicima, i mnogim krajevima.“

U dane kad se oglasi sedmi anđeo, čim on zatrubi, dovršiti tajna Božja – mi znamo da se ovo ispunilo u službi brata Branhama jer prije toga Biblija opisuje silazak moćnog Anđela, opisanog isto onako kako je opisan Isus Krist u Otkrivenju 1. Silazak tog moćnog Anđela je zapravo drugi Kristov dolazak. U vrijeme drugog Kristovog dolaska na zemlji postoji sedmi anđeo ili glasnik koji se treba oglasiti i na taj način završiti Božju tajnu. Tajna prestaje biti tajna u trenutku kada je otkrivena. Ivan, koji predstavlja Crkvu ili nas, imao je zadatak da otvorenu knjižicu, otkrivenu Božju Riječ, uzme i da je proguta i mora je (nije opcija već zapovijed: moraš)  ponovno prorokovati: ponoviti ono što je već bilo prorokovano. Zašto mi inzistiramo na prevođenju propovijedi brata Branhama, na dijeljenju toga i kada pričamo, uglavnom pričamo o tim stvarima koje su prorokovane ili objavljene u tim propovijedima? Zato što tako ispunjavamo ovaj dio iz Otkrivenja 10,11: moramo ponovno prorokovati.

LUKA 24, 44-48: I reče im: „To su one riječi koje sam vam govorio dok sam još bio s vama: da se treba ispuniti sve što je u Mojsijevom Zakonu, i u Prorocima, i u Psalmima, napisano o meni.“ Tada im otvori razum da razumiju Pisma te im reče: „Tako je zapisano da Krist treba trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih: i da će se u Njegovo ime propovijedati pokajanje i oproštenje grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vi ste tome svjedoci.“

Prvo što kaže da će se Evanđelje propovijedati svim narodima, a drugo, što trebamo primijetiti, da nakon što im je otvoren razum da razumiju Pisma: da to nije imalo svrhu da oni to znaju samo za sebe već je to bilo nešto što im je omogućilo da ponovno propovijedaju obraćenje i otpuštanje grijeha svim narodima.

IVAN 15,25-27: No, neka se ispuni riječ napisana u njihovom zakonu: „Mrzili su me nizašto.“ A kad dođe Tješitelj, kojeg ću vam Ja poslati od Oca, Duh Istine koji od Oca izlazi, On će svjedočiti za mene;  i vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom.“

Prije smo pročitali da im je otvorio pamet da razumiju Pisma i nakon toga da će u Njegovo Ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima, a ovdje kaže da će doći Duh Sveti. Znamo da je Duh Sveti imao zadaću da ih uvede u svu Istinu: Duh Sveti je napravio tj. otvorio im pamet da razumiju Pisma. I ne samo da će Duh Sveti svjedočiti za Krista kada dođe, nego ćete i vi svjedočiti jer ste od početka sa Kristom. Postavlja se pitanje: da li su samo učenici od početka sa Isusom? Ako pogledamo riječ – početak, ona se pojavljuje na nekoliko mjesta u Bibliji; ista riječ se pojavljuje u Mateju 19,4: U početku stvori muško i žensko. Na koji početak Isus misli? Da li misli na početak Njegove službe ili općenito na početak? Nisu samo učenici bili u Kristu u početku, nego smo mi također bili u Njemu. Brat Branham to objašnjava da smo bili kao Njegova svojstva koje je On poslije izrazio u vremenu, kada je došlo naše vrijeme. „Zato što su bili s Njim u početku, oni su mogli svjedočiti za Njega. Duh Sveti će svjedočiti i vi, zato što ste bili sa Mnom na početku.“ Oni koji mogu svjedočiti ili propovijedati Evanđelje su oni koji su u početku bili s Kristom. Ako netko nije Kristov, on može svjedočiti Evanđelje, ali svjedoči nešto drugo: nije poslan da svjedoči jer nije u početku bio s Kristom.

DJELA APOSTOLSKA 1,7-8: On im odgovori: „Nije vaše znati vremena ili trenutka koje je Otac odredio Svojom vlašću. Nego, primit ćete silu kad Duh Sveti siđe na vas i bit ćete mi svjedoci i u Jeruzalemu, i po svoj Judeji i Samariji, i sve do nakraj zemlje.“

Primit ćete silu Duha Svetoga i Ona neće služiti samo vama osobno, nego će Ona načiniti da budete svjedoci Kristovi po cijelom svijetu.

Učenici su ubrzo nakon što je Isus ubijen išli tražiti novog apostola umjesto Jude koji je izdao Isusa. Tražili su ga na svoj način, sa ždrijebom, a Bog je imao novog apostola izabranog kao apostola Pavla. Onaj kojeg su apostoli izabrali nije napravio ni jedno čudo, nije imao nikakvu Božju potvrdu da je od Boga bio zaista izabran, jer Bog ne bira ljude ždrijebom, niti ih školuje - Bog ima način da pozove čovjeka. Pavao je bio taj apostol koji je uzeo Judino mjesto. Učenici su pokušali naći tog apostola jer su znali da takav mora postojati: „Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus, počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kada bi uzet od nas, treba da bude svjedokom Njegova uskrsnuća.“ Oni su mislili da je trebalo naći nekoga tko je živio zadnje tri godine s njima, koji je vidio Isusova čudesa. Međutim, Bog nema taj kriterij da svjedok Isusovog uskrsnuća treba biti netko tko je bio tri godine zajedno s njima, nego Bog je mislio na nekoga tko je bio od početka. Bog je predodredio Pavla od početka za tu svrhu.

Jedno zanimljivo mjesto u Bibliji je gdje Pavao kaže za Davida da je bio prorok. Mi često Davida shvaćamo kao kralja jer je i bio kralj, međutim, Pavao kaže da je bio prorok: Dj. 2,30-32: Budući da je bio prorok i znao da mu se zakletvom zakleo Bog od ploda slabina njegovih podići Krista po tijelu – da sjedi na njegovu prijestolju – unaprijed je vidio i prorekao za Kristovo uskrsnuće da mu nije ostavljena duša u paklu, niti mu je tijelo ugledalo raspadanje. Toga Isusa je uskrisio Bog, čemu smo svi mi svjedoci. Kako je Pavao mogao biti svjedok Isusovog uskrsnuća kada on to nije vidio, nije bio s njima u sobi, nije otišao na grob, nije slušao Isusa, nije vidio čudesa, a sebe stavlja u kategoriju svjedoka? Svjedok je osoba koja mora biti prisutna na mjestu, koja mora vidjeti, čuti da bi mogla o tome svjedočiti, a u Bibliji nalazimo da svjedoče oni koji nisu bili na mjestu i koji nisu vidjeli prirodnim očima ili prirodnim osjetilima.

DJELA APOSTOLSKA 13,31-33: On se mnogo dana ukazivao onima što su uzašli zajedno s njim iz Galileje u Jeruzalem. Oni su njegovi svjedoci narodu. I mi vama navješćujemo radosnu vijest da je obećanje dano ocima Bog ispunio nama, njihovoj djeci, tako što je uskrisio Isusa. Kao što je u drugom psalmu i zapisano: „Ti si Sin moj, ja te danas rodih.“

Pavao jasno kaže da su oni djeca i da je Bog njima, djeci, ispunio obećanje očeva. Kada pričamo o Malahiji 4, onda kažemo da je Ivan Krstitelj obratio srca otaca ka djeci i ovo je stih u Bibliji koji jasno kaže da su oni bili ta djeca kojima je dano obećanje koje je Bog obećao ocima.

DJELA APOSTOLSKA 2,38-39: …“Pokajte se i neka se svaki od vas krsti u Ime Isusa Krista za oproštenje grijeha, i primit ćete dar – Svetoga Duha. Jer za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka koje god pozove Gospod Bog naš.“

Postoji obećanje koje je dano za tri kategorije ljudi ili tri skupine ljudi. Prva je najmalobrojnija: kaže – za vas, to smo mi, jedan čovjek. Druga skupina su naša djeca i treća je za one izdaleka. Mi kada primimo Evanđelje, najčešće ga primimo osobno i prvi korak koji nakon toga imamo: breme na svom srcu za našu obitelj. Ali, vrlo često, kada nama Bog to ispuni, mi stanemo na tome i zaboravljamo ovu treću kategoriju za koju je dano obećanje. Naš je posao ne samo da primimo obećanje za nas i da ga donesemo našoj djeci ili obitelji nego da ga donesemo i onima koji su izdaleka.

DJELA APOSTOLSKA 22,12-15: A neki Ananija, čovjek pobožan po Zakonu i na dobru glasu među ondje nastanjenim Židovima, dođe k meni, pristupi i reče mi: 'Saule, brate, pogledaj!' Istoga se trena zagledah u njega, a on reče: 'Bog otaca naših predodredio te da spoznaš volju Njegovu i ugledaš Pravednika, i čuješ glas iz usta Njegovih: jer ćeš mu biti svjedokom pred svim ljudima o onome što si vidio i čuo.'

Po Bibliji, svjedok može biti ne samo onaj koji je vidio nego i onaj koji je čuo. Mi možemo reći da nismo živjeli prije 50 godina i da nismo vidjeli čudesa koja je Bog činio kroz službu brata Branhama, što ne znači da ne možemo biti svjedoci za to, jer je Pavao bio svjedok i onoga što je vidio i onoga što je čuo. Postoji jedan interesantan stih koji još više ulazi u ovu temu:

DJELA APOSTOLSKA 10, 37-43: Svi znate; onu riječ koja je naviještana po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako je Isusa Krista iz Nazareta Bog pomazao Duhom Svetim i snagom, i kako je On prošao čineći dobro i ozdravljajući sve kojima je ovladao đavao; jer Bog bijaše s Njim. A mi smo svjedoci svega što je činio u zemlji judejskoj i u Jeruzalemu. Njega su pogubili objesivši ga na drvo, no Bog ga je uskrisio treći dan i dao mu da se očituje; ali ne svemu narodu, nego svjedocima koje je Bog prije izabrao, to jest nama koji smo jeli i pili s Njim nakon što je uskrsnuo od mrtvih. On nam je i zapovjedio naviještati i svjedočiti narodu da je On taj koji je od Boga postavljen za Suca nad živima i mrtvima. Za Njega svjedoče svi proroci da po Njegovom Imenu prima oproštenje grijeha svatko tko u Njega vjeruje.

Ali ne svemu narodu, nego svjedocima koje je Bog prije izabrao, to jest nama koji smo jeli i pili s Njim nakon što je uskrsnuo od mrtvih.- Bog je dao da se Isus očituje ne svemu narodu, nego samo onima koji su bili svjedoci. Ako vam je Bog nešto otkrio,  otkrio je to ne svemu narodu, nego samo vama zato što je naumio da budemo svjedoci. Nadalje, daje nam dvije zapovijedi: propovijedati narodu i svjedočiti. U kategoriji za svjedočiti su svi uključeni, i oni koji jesu i nisu propovjednici.

Ono što je zasigurno da proroci nisu vidjeli Isusa što je činio jer su svi pomrli prije Isusa: od zadnjeg proroka do Isusa prošlo je 400 godina. Međutim, Biblija i njih stavlja u kategoriju onih koji su svjedočili. Po Bibliji svjedočiti je ne onaj koji je vidio fizičkim očima, nego onaj kojemu je otkriveno. Da je to uistinu tako, vidimo, da je Knjigu Postanka napisao ne čovjek koji je to gledao svojim očima, nego čovjek koji je dobio otkrivenje: Postanak je napisao Mojsije, ne Adam i to je Božji princip. O životu brata Branhama i potvrdi da Bog danas ispunjava Svoju Riječ, da je isti jučer, danas i zauvijek, da se ispunjavaju ova proročanstva o kojima mi pričamo (Malahija, Otkrivenje itd.) trebaju svjedočiti oni kojima je to Bog otkrio. Svrha što smo dobili otkrivenje je zapravo da to svjedočimo.

DJELA APOSTOLSKA 26,15-16: A ja upitah: „Tko si ti, Gospodine?“ On odgovori: „Ja sam Isus koga ti progoniš. Nego, podigni se i stani na noge, jer sam ti se ukazao da te učinim poslužiteljem i svjedokom onoga što si vidio i onoga o čemu ću ti se još očitovati.“

Ako nam Bog ukaže ili nešto pokaže, pokazuje upravo radi toga da bi bili poslužitelji i svjedoci onoga što smo vidjeli, ali i onoga što će Bog tek kasnije pokazati.

DJELA APOSTOLSKA 14,15-18: „Ljudi što to činite? I mi smo samo ljudi kao i vi! Navješćujemo vam da se od tih ispraznosti obratite živome Bogu, koji je stvorio nebo i zemlju i more, i sve što je u njima. On je u prošlim naraštajima dopuštao svim narodima da idu vlastitim putovima; no nije se ostavio neposvjedočenim čineći dobro, dajući nam s neba kiše i plodna razdoblja, puneći hranom i radošću naša srca.“

Postoji jedan princip koji ovdje Pavao kaže: Bog nikad Sebe ne ostavlja bez svjedoka. U svakom vremenu, pa tako i u ovome vremenu, Bog ima one koji su Njegovi svjedoci. To smo naravno mi.

DJELA APOSTOLSKA 26,22-23: No dobivši pomoć Božju, sve do ovoga dana svjedočim i malom i velikom, ne govoreći ništa osim onoga što su rekli i Proroci i Mojsije da će se zbiti: da će Krist trpjeti te da će najprije On uskrsnuti od mrtvih i svjetlost naviještati židovskom narodu i poganima.

Svjedočimo svima: i velikom i malom. Što to mi zapravo svjedočimo? Naše svjedočenje i naše propovijedanje danas nije ništa nego ono što su rekli i Proroci i Mojsije i kažemo da se to uistinu zbilo.

Bog ima jedan princip koji se nalazi u Pismu, a to je da svako Božje čudo i svaka promjena u životu čovjeka treba biti posvjedočena; ne bi smjela ostati prešućena. Kaže Isus: „Pazi da ne govoriš nikomu, nego idi, pokaži se svećeniku i žrtvuj dar što ga je propisao Mojsije. To neka im služi kao svjedočanstvo.“ Mojsije je tražio određeni dar i kad bi se dogodilo iscjeljenje, Isus je tražio od ljudi da naprave ono što je tražio Zakon, a sve u svrhu da bude svjedočanstvo. Mi imamo nešto što je Bog učinio u našim životima, možda iscjeljenje ili neka promjena u duhovnom planu: i mi kao i oni moramo napraviti jednu stvar – prinijeti to kao svjedočanstvo ljudima.

MATEJ 10,17-18: Ali čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i u svojim će vas sinagogama bičevati. I pred upravitelje i kraljeve će vas voditi zbog mene, za svjedočanstvo njima i poganima.

Progonstva koja vjernici prolaze također služe za svjedočanstvo ljudima.

Posljednja zapovijed koju je Isus dao vjernicima je bila da idu po cijelom svijetu i propovijedaju Evanđelje svakom stvorenju. To propovijedanje je zapravo svjedočenje. To je posljednja, i više-manje jedina zapovijed koju mi imamo u svom životu. To nije bila opcija: nije Isus rekao – ako hoćete ili ako možete, nego je bila zapovijed.

2.TIMOTEJU 1,8: Ne stidi se, stoga, svjedočanstva za Gospodina našega, ni za mene, njegovog sužnja, nego imaj udjela u patnjama za Evanđelje, po snazi Boga.

Ne smijemo se sramiti svjedočanstva Gospoda Isusa Krista, niti Njegovog proroka koji je živio u ovom vremenu.

MATEJ 10,27: Ono što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte s krovova.

Od nas traži da svjedočimo javno i otvoreno, a propovijedanje s krovova zapravo podrazumijeva da pokušamo dosegnuti do što većeg broja ljudi, što zapravo i činimo.

LUKA 7,22: Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.

Jedna od potvrda Isusa je bilo propovijedanje Evanđelja siromasima: ne samo čudesa nego i propovijedanje.

LUKA 9,2; Pa ih posla propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesne. 

LUKA 9,6: I krenuše: obilazili su po selima navješćujući evanđelje i posvuda        ozdravljivati.

Liječenje je bilo posljedica propovijedanja. Možda mi često težimo čudesima i natprirodnom, ali smo zaboravili da propovijedamo svakom stvorenju.

LUKA 16,10: Zakon i Proroci bili su do Ivana. Otada se navješćuje kraljevstvo Božje i svatko u nj silom navaljuje.

Kraljevstvo Božje se propovijeda i oni koji su ustrajni, uporni i pomalo nasilni u tome, oni se probijaju u Kraljevstvo Božje.

DJELA APOSTOLSKA 5,42: I svaki dan u Hramu i po kućama nisu prestajali naučavati i propovijedati Isusa – Krista.

Prvenstveno što su činili učenici ili ono što je bila njihova preokupacija je bila propovijedanje. Sve natprirodno što se desilo, desilo se kao Božja potvrda onoga što su oni propovijedali. Ako želimo natprirodnu potvrdu, ne možemo je očekivati ako ne propovijedamo. Natprirodna potvrda nije ono što ide pred propovijedanje. Želimo li čudesa kao krajnji rezultat, moramo krenuti od početka: imati Božje poslanje, moramo propovijedati, propovijedanje stvara vjeru, a vjera stvara čudesa.

2.TIMOTEJU 4,1-2: Zaklinjem te, stoga, pred Bogom i Gospodinom Isusom Kristom, koji će suditi mrtve i žive o svom dolasku, i kraljevstvom Njegovim: propovijedaj Riječ odmah, bilo zgodno ili nezgodno; uvjeravaj, opominji, ohrabruj sa svom strpljivošću i poukom.

Vidjeli smo da propovijedanje nije opcija nego je zapovijed, što se ovdje opet potvrđuje.

U drugom i trećem poglavlju u Otkrivenju, Biblija govori o sedam crkava. U svakoj crkvi Isus se otkriva na određeni način i naglašava neke od Svojih osobina. U efeškoj crkvi: Ovo govori Onaj koji drži sedam zvijezda u Svojoj desnici, Onaj koji hoda posred sedam zlatnih svijećnjaka. U Smirni se predstavlja: Ovo govori Prvi i Posljednji, Onaj koji je bio mrtav i oživio. U Pergamu: Ovo govori Onaj koji ima oštar dvosjekli mač. U Tijatiri: Ovo govori Sin Božji, Onaj koji ima oči kao plamen ognjeni, a noge su mu poput sjajne mjedi. U Sardu, petom dobu kaže: Ovo govori Onaj koji ima sedam duhova Božjih i sedam zvijezda. U Filadelfiji kaže: Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov, Onaj koji otvara, a nitko ne zatvara, koji zatvara, a nitko ne otvara. I posljednje doba, Laodiceja: Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg Stvorenja. U posljednjom dobu Krist se predstavlja kao Svjedok, a Krist je danas u Svojoj Nevjesti. Kada malo pogledamo prošlost crkve, kada pogledamo samo filadelfijsko crkveno doba koje je jedno od najvećih misionarskih doba, ljudski gledano izgleda da se Isus trebao Filadelfiji predstaviti kao Svjedok. Međutim, Božja Riječ nema grešku i ovo što se Isus predstavlja kao Svjedok posljednjem dobu je vrlo značajno i to je naš posao, jer ako će Krist svjedočiti vjerno i istinito, svjedočit će kroz nas. On neće doći u tijelu u ovom dobu, nego će biti u tijelu u obliku Svoje Nevjeste, ne kao što je bio u Isusu Kristu. Naš posao je da budemo svjedoci, vjerni i istiniti. Amen.

Božji blagoslov.

http://www.biblijski-krscani.com/