TKO IZGUBI ŽIVOT RADI MENE, NAĆI ĆE GA / 28.08.2011. / Brat J. Lerga

MATEJ 16,24-27: Tada reče Isus svojim učenicima: „Hoće li tko ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe; neka uzme svoj križ i neka me slijedi. Jer tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj zbog mene, naći će ga. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet dobije, a izgubi vlastitu dušu? Ili: što će čovjek dati u zamjenu za svoju dušu?

Kada malo razmišljamo, potpuno je nelegočino ljudskom umu da bi morali nešto izgubiti da bi našli; čovjek uvijek razmišlja i funkcionira po principu onog što ima i što čuva i skuplja još, nigdje ne računa na taj dio da ono što ima izgubi da bi dobio više. Izgubiti svoj život ne znači samo poginuti za Krista. Riječ izgubiti svoj život na grčkom jeziku u biti znači uništiti, u potpunosti maknuti sa puta ili poništiti, dokrajčiti ili učiniti beskorisnim, ubiti, objaviti da netko mora biti ubijen. Znači, riječ izgubiti ima različite aspekte svoga značenja i ne nužno da čovjek mora umrijeti. Čovjek mora svoj život izgubiti da bi ga dobio i ako to čini radi Krista zapravo znači da je imao nešto što je izgubio da bi to dobio ponovo.

U propovijedi Učenje o Mojsiju, brat Branham priča o ovoj temi: „Dakle, dječaci i djevojčice, znate li što, postoji mnogo stvari na ovom svijetu koje su stvarno vrijedne, ali jedna od tih stvari koju vi imate u sebi danas, to je vaša duša, to je unutar vas, vašeg tijela. To je najvrjednija stvar koja postoji na svijetu za vas. Je li to točno? Amen. Najvrjednija stvar koju vi imate je vaša duša. Tako je. Ako vi zadržite svoju dušu, onda ćete je izgubiti. Ako izgubite svoju dušu, onda ćete je spasiti, ako izgubite svoju dušu za Krista. drugim riječima, ako vjerujete u Isusa i postanete Njegov učenik i ako vi jednostavno potrošite svoj život za Isusa kad ste ovako mladi, onda ćete…onda ćete je spasiti, onda ćete ga spasiti za vječni život. Ali,  ako ga želite zadržati onda ćete ga izgubiti. Izgubit ćete ga. Ako se želite ponašati kao druge djevojke i dječaci okolo, izlaziti vani i činiti ono što oni čine, onda ćete ga izgubiti, ali ako želite dati svoj život Kristu, onda ćete ga spasiti za vječnost i za zauvijek.“ Ako želimo imati vječni život onda taj vječni život možemo zaraditi tako da ovaj sadašnji život izgubimo ili potrošimo ga za Gospoda.

U Bibliji nalazimo jednog čovjeka koji je izvrstan primjer ovoga – Pavao. Pavao kaže da je on Kristov zatočenik ili da je jednostavno opsjednut Kristom i cijeli svoj život je potrošio za Njega; nije imao svoje ljudske ambicije, sve što je imao žrtvovao je za Krista.

Brat Branham kaže u jednoj molitvi na kraju propovijedi Zatočenik: „Odite kući i recite svojoj ženi, prije nego što kleknete dolje da se molite ovog popodneva, odnosno ove večeri kraj kreveta, pogledajte jedno drugo i recite – Draga, a što je s ovim od večeras? Da li smo zaista postali sužnjevi Kristu i Njegovoj volji ili činimo stvari kroz našu vlastitu volju? Neka bi vi mladi ljudi i žene, gdje god da ste, posebno oni koji ste čuli ovu Poruku večeras, neka bi pitali sami sebe isto pitanje – Jesam li voljan da postanem sužanj i da jednostavno zaboravim svoj vlastiti život? Onaj koji spasi svoj život, izgubit će ga, a onaj tko izgubi svoj život, radi Mene, on će ga naći. Oče, mi znamo da to znači postati sužanj Tebi, izgubiti svoje vlastite ambicije i svoje vlastite želje i tražiti Tvoje i onda imamo vječni život.“

Nekad se od kršćana tražilo da daju svoj život, ili umru, ili da izgube svoj život za Krista. danas kršćani imaju malo veći izazov – da žive za Krista; nekad je lakše umrijeti za Krista nego živjeti za Krista, pogotovo u vrijeme u kojem živimo sa svim tim izazovima koje Sotona sugerira ljudima, pa i nama. Isus je bio nama primjer u tome da je On izgubio Svoj život da bi ga spasio, ne samo da bi spasio Svoj život nego da bi dobio Svoju Nevjestu. Krist, ovo što traži od nas je već učinio: imao je život na zemlji i imao je pravo na ženu, na porodicu, imao je pravo da živi jedan miran obiteljski život, međutim, On se odrekao svega toga i živio je život da bi ga izgubio, a rezultat toga je da mu je Bog to što je izgubio vratio nazad u uskrsnuću, i ne samo to, nego mu je dao i Njegovu Nevjestu.

Ako zrno pšenično ne padne u zemlju i ne umre, ostane samo; ako umre, mnogo roda rodi. Ako se pšenično zrne ne odrekne svog života i ne umre, ostat će samo, ali ako se odrekne onog što ima, a to je zrno i umre, istrune, na kraju rodi veliki rod; to što je posijano pojavi se na kraju tog procesa samo u višestrukom obliku. Isus isto tako kaže u Ivanovom Evanđelju: Tko ljubi život svoj, izgubit će ga, a tko mrzi na svoj život na ovom svijetu sačuvat će ga za život vječni. Tko mi hoće služiti neka ide za mnom. Gdje sam ja ondje neka moj sluga bude, tko služi meni, proslavit će ga Otac moj.

Brat Branham kaže kad je Isus bio na križu veliki svećenici su rekli – spašavao je druge, neka spasi sebe. Da je On spasio Sebe, On bi izgubio druge. On je Sebe dao tako da drugi mogu biti spašeni. Da je On spasio svoj vlastiti život, On bi ga izgubio, ali budući da je dao svoj život, dao ga je da bi mogli biti spašeni.

U Filipljanima 2,5-11, opet nailazimo na isti princip:

„Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu, koji se, premda u obličju Božjem, nije kao grabeži držao svoje jednakosti s Bogom, nego je se sam lišio: uzevši obličje sluge, postao je sličan čovjeku. Postavši obličjem poput čovjeka,ponizio se postavši poslušan do smrti – i to smrti na križu. Stoga ga je Bog i preuzvisio i darovao mu ime koje je iznad svakog imena: da se Isusovom imenu prigne svako koljeno nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića. I svaki će jezik priznati da Isus Krist jest Gospodin – na slavu Boga Oca!“

Prije nego li se odrekao Svoje jednakosti s Bogom, Isus je bio sam – nije imao svoju Nevjestu u izraženom obliku i da bi dobio Nevjestu morao se odreći onoga što je imao – jednakosti s Bogom, i to na način da je uzeo lik sluge, postavši ljudima sličan, poslušan do smrti, a onda Ga je Bog uzvisio i dao mu Ime iznad svakog imena.

Ovaj princip vrijedi  za sve vjernike i to nalazimo kada nas Isus uči o našoj poniznosti: „Tko primi ovo dijete u Ime moje, Mene prima, a tko Mene prima, prima Onoga koji me je poslao, jer tko je najmanji među vama svima, on je velik.“ Ako imaš nekakav status koji si stekao u svom životu i želiš li da taj status bude veći ili da budeš uzvišeniji, onda se moraš odreći toga što imaš, moraš se poniziti. Poniznost je čin u kojem se mi odričemo onoga što smo već stekli, kao nekakvu poziciju ili nešto slično. Mi se moramo poniziti da bi bili uzvišeni.

„Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije me dostojan. Tko ljudi sina ili kćer više nego mene, nije me dostojan. Tko ne uzme na se križ svoj i ne pođe za mnom, nije me dostojan. Tko gleda da dobije život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj zbog mene, dobit će ga“. Kroz cijelo Pismo nailazimo na isti princip: ako težimo nečemu a nismo spremni toga se odreći radi Krista, to ćemo sve izgubiti. Ako se svega toga odreknemo zbog Krista i ponizimo se, prihvatimo Njegovu Riječ i ono što Ona traži od nas, izgubimo svoje ambicije i svoja nastojanja, onda nam Bog obećava sve to. Da li nam Bog obećava sve to samo u budućnosti, u vječnom životu, ili nam obećava i u ovom životu? Ako čitamo Mateja, ne vidimo da li to vrijedi za zemaljski život: može se steći dojam da se odnosi samo na nebeski život, odnosno, vječni život.

MATEJ 19, 27-30: Tada mu Petar reče: „Evo, mi smo sve ostavili i pošli za tobom. Što ćemo za to imati?“ A Isus im reče: „Zaista, kažem vam da ćete vi koji ste pošli za mnom, za preporoda, kad Sin čovječji bude sjedio na prijestolju svoje slave, i vi sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I svatko tko ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja radi mojega imena, stostruko će primiti i život vječni baštiniti. No mnogi prvi bit će posljednji, a posljednji prvi.“

 Sličan stih, a isti slučaj piše Marko.

MARKO 10,28-31: Tada mu Petar počne govoriti: „Evo, mi smo ostavili sve i pošli za tobom.“ Odgovori im Isus rekavši: „Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi mene i evanđelja, a da ne bi, s progonstvima, primio stostruko već sada, u ovom vremenu: i kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja: a u svijetu koji dolazi – život vječni. A mnogi koji su prvi bit će posljednji, a posljednji prvi.“ 

Međutim, u Marku vidimo da se to odnosi i na ovaj zemaljski život, ali s progonstvima. U kršćanskom životu postoje određena progonstva ali na kraju je nagrada vječni život. Da učenici nisu uložili sve svoje što su imali, o njima nikad ne bi više pričali niti bi se spominjali.

MATEJ 6, 19-21: Ne sabirite si blago na zemlji, gdje moljac i hrđa nagrizaju i gdje kradljivci provaljuju i kradu; nego sabirite sebi blago na Nebu, gdje ni moljac ni hrđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne provaljuju ni ne kradu. Jer gdje vam je blago, ondje će biti i srce vaše.

Kako skupljati blago na nebesima? Skupljanje blaga na nebesima znači odricanje blaga na zemlji. Ono čega se odreknemo na zemlji, dobivamo na drugoj strani.
Zašto se u Bibliji često  spominje riječ otkupljenje? Spominje se na mnogo mjesta, a riječ otkupljenje u sebi podrazumijeva da je ono što je otkupljeno nekad bilo nečije, nakon čega je bilo izgubljeno i sada je vraćeno. Ako netko nekoga otme i traži otkupljenje, otkupljenje može tražiti samo za onoga ako je taj netko bio već nečiji prije. Biblija govori o nama (u Efežanima stih koji koristimo kao dokaz da je Duh Sveti pečat: Ne žalostite Duha Svetog kojim ste zapečaćeni za dan otkupljenja, ili u Kološanima: U kojem imamo otkupljenje krvlju njegovom, oproštenje grijeha, ili u Titu: Koji je dao samoga sebe za nas da nas otkupi od svakog bezakonja i očisti sebi narod izabrani koji je revan u dobrim djelima) kao o  onima koji su otkupljeni: Bog nas je nekad posjedovao a onda nas je uložio ovdje i „izgubio“ da bi nas dobio ponovno natrag. Ta činjenica da nas je izgubio i dobio ponovno natrag govori o tome da je On s time nešto zaradio. Isus, kada je uložio svoj život, nije dobio natrag samo svoj život već je dobio i Nevjestu. 

Postoji priča u Bibliji koja je kao stvorena za ovu temu:

MATEJ 25,14-29: Kraljevstvo nebesko je kao ono kad čovjek, polazeći u tuđinu, dozove svoje sluge i preda im svoj imetak. Jednome dade pet talenata, drugome dva, trećemu pak jedan – svakome po njegovim sposobnostima – i odmah otputova. Ode tada onaj koji je primio pet talenata, poradi s njima i stekne drugih pet talenata. Isto tako i onaj s dva stekne druga dva. Ali onaj koji je primio jedan ode, iskopa rupu u zemlju i sakrije novac svoga gospodara. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu te počne s njima sređivati račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata te donese drugih pet talenata govoreći: „Gospodaru, pet si mi talenata predao. Evo, uz njih sam stekao i drugih pet talenata.“ Reče mu njegov gospodar: „Dobro si učinio, slugo dobri i vjerni. U malome si bio vjeran, nad mnogime ću te proslaviti. Uđi u radost gospodara svoga.“ Pristupi potom onaj što je primio dva talenta pa reče: „Gospodaru, dva si mi talenta predao. Evo, druga dva talenta sam stekao uz njih.“ Reče mu njegov gospodar: „Dobro si učinio, slugo dobri i vjerni. U malome si bio vjeran, nad mnogime ću te proslaviti. Uđi u radost gospodara svoga.“ A pristupi i onaj koji je primio jedan talent pa reče: „Gospodaru, znao sam te da si strog čovjek i da žanješ tamo gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojao sam se pa otišao i sakrio tvoj talent u zemlju. evo ti što je tvoje!“ Odgovarajući mu, gospodar reče: „Zli i lijeni slugo! Znao si da žanjem tamo gdje nisam sijao i kupim tamo gdje nisam vijao. Trebao si, dakle, uložiti moj novac kod mjenjača i ja bih, došavši, primio svoje s dobitkom. Uzmite stoga od njega talent i dajte ga onomu koji ima deset talenata! Jer svakome tko ima još će se dodati, da ima u izobilju, ali od onoga tko nema oduzet će se i ono što ima.“

Ova priča govori o tri čovjeka i svaki je dobio po svojim sposobnostima talente. Svatko od njih je imao na raspolaganju svoju vlastitu odluku što će s time napraviti. Ovaj koji je imao pet talenata je negdje investirao, uložio, a ovaj koji je dobio jedan talent je išao na sigurno – ono što je imao nije nigdje investirao. Međutim, Isus kaže da onaj koji nema, njemu će se uzeti i ono što ima. Svi mi kao ljudi možemo reći da nemamo nikakve svoje sposobnosti, ali nešto imamo i to nešto što imamo ako ne investiramo, ne uložimo za Božje kraljevstvo, kad se Gospod vrati ili kad budemo morali odgovarati za ono što nam je bilo povjereno, ako to nismo investirali onda će nam se uzeti i ono što imamo. Ako smo to investirali ili uložili ili na trenutak izgubili: ako izgubimo svoj život radi Krista, onda će nam se vratiti, čak ćemo dobiti i više nego što smo sami zaradili – ovaj koji je imao deset talenata dobio je i od onog koji je imao jedan talent.

U propovijedi Investicija, brat Branham kaže: „I onda, prije nego što nastavim, htio bih reći da nije dobra ideja držati novac svoj u džepu. Mnogi ljudi kažu, pa, ja ću ga staviti u džep i imam ga. Ali vi znate, vi poslovni ljudi i žene, vi ne razmišljate na takav način. To nije dobra stvar jer vam to može biti ukradeno. Najbolja stvar je da novac cirkulira. Kao što je Gospod jednom rekao, dao je nekoliko talenata nekome itd., i oni su išli i investirali ih, i oni koji su napravili pametnu, razumnu investiciju, On im je dao prihod od ulaganja. A jedan je čovjek rekao: 'U redu, ja ću ga zadržati, ne želim riskirati ništa, ja ću ga staviti u svoj džep ili ja ću ga zakopati negdje.' I onda je On uzeo ono što mu je On dao. Dao je to onomu koji je zaradio više prihoda, koji je izvršio dobru investiciju. Na taj način nas Gospod radi večeras…Svaki čovjek će odgovarati za svoj talent. Bog ljudima daje talent i oni ga moraju koristiti. Neki mogu propovijedati kao onako, puni vatre, različite stvari. Ali Bog zahtjeva te talente i ja sam tako zahvalan za ova dva brata koja sjede ovdje, koji su predali i pokorili se sa svojim talentima. Inače su mogli biti u noćnim klubovima itd., i koristiti te talente, ali oni su svoje talente predali Gospodu Isusu kako bi pridobivali duše za njega“ To je jedna stvar koju mi sigurno možemo raditi: iskoristiti naše talente da pridobijemo druge za Krista.
Brat Branham vrlo često spominje u propovijedima Elvis Presleya: „Mogli su učiniti istu stvar danas. Recimo imate veliki talent za pjevanje. Sjetim se tog mladog čovjeka nedavno koji je pjevao pjesmu ovdje. On je morao to dati đavolu i sada mu se to vraća. Kakva je to razlika između njega ili Elvis Presleya ili nekih drugih, tih ljudi, tih velikih pjevača i njihovih talenata koji su dani od Boga i oni ih koriste da inspiriraju đavolska djela.“ Elvis Presley je bio pentekostalac  koji  osim što je pjevao neke kršćanske pjesme, pjevao je i pjesme koje su inspirirale druge da rade djela za Sotonu. 

U Mateju 13,  nalazimo usporedbu o sijaču koji je izišao da sije sjeme. Sijač je Sin čovječji. Isus je detaljno objasnio značenje te usporedbe. Kod sijanja, prvo što nas asocira je – što siješ to žanješ; to je jedan princip kod sijanja. Postoji i drugi princip: sijanje podrazumijeva da ono sjeme koje imaš, to uložiš i to izgubiš sa ciljem da bi poslije dobio veći urod. Sijanje je zapravo ulaganje: onaj koji sije mora imati neku količinu sjemena i ako to sjemenje zadrži, onda on zapravo ništa ne riskira i to što ima mu ostaje. Ali, ako posije, on zapravo investira ono što ima i na trenutak je izgubio ono što ima (riskira npr. ptice što pojedu, kamenito tlo), ali ono što padne na plodno tlo urodit će tridesterostruko, šezdeseterostruko ili stostruko. Princip sijanja u sebi podrazumijeva riskiranje ili podrazumijeva odricanje onoga što imaš ali sve sa svrhom da to isto što si posijao dobio, ali u mnogo većoj količini.

Pričali smo o gubavcima na vratima Samarije koji su u jednom trenutku odlučili i rekli da ako ostanu tu gdje jesu da će umrijeti, ali ako odu u neprijateljski tabor i ako ih ne ubiju preživjet će. Brat Branham u toj propovijedi govori da su ti ljudi morali otići do svojih neprijatelja, za razliku od nas koji ne moramo odlaziti do svojih neprijatelja, nego Kristu. Taj pothvat koji su oni napravili, brat Branham naziva činom vjere.

MARKO 12,41-44: I sjedio je Isus nasuprot riznici te promatrao kako narod baca bakreni novac u riznicu. Mnogi su bogataši ubacivali mnogo. Dođe i neka siromašna udovica te ubaci dvije lepte, to jest četvrtinu novčića. Tada dozove svoje učenike i reče im: „Zaista, kažem vam, ova siromašna udovica ubacila je više od svih onih što ubacuju u riznicu. Svi oni, naime, od svog suviška ubacuju, a ona je od svoje neimaštine ubacila sve što je imala: sva svoja sredstva za život.

 Ovdje nailazimo na ženu koja je bila siromašna a ipak je investirala sve što ima.

MARKO 10,17-22: Dok je izlazio na put, dotrči neki čovjek, klekne preda nj i upita ga: „Učitelju dobri, što trebam činiti da baštinim život vječni?“ Isus mu odgovori: „Zašto me nazivaš dobrim? Nitko nije dobar doli jedan – Bog. zapovijedi znaš: 'Ne čini preljub!' – 'Ne ubij!' – 'Ne ukradi!' – 'Ne svjedoči lažno!' – 'Ne varaj!' – 'Poštuj svoga oca i majku!'“ A on mu odgovori: „Učitelju, sve sam to držao od svoje mladosti.“ Isus ga pogleda i zavoli pa mu reče: „Jedno ti nedostaje. Idi i sve što imaš prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. Onda dođi, uzmi križ i slijedi me.“ Ali on, potišten zbog tih riječi, ode žalostan, jer je imao veliki imetak.

 Za razliku od siromašne žene koja je uložila sve što je imala, bogataš nije uložio sve što je imao jer je imao puno i to je bio prevelik izazov za njega.

MATEJ 12,42: Kraljica Juga ustat će na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga: jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu – a gle, ovdje je veći od Salomona!

Ipak postoji osoba koja je u svom životu bila bogata, ali je bila spremna sve to riskirati da bi došla i čula mudrost Salomonovu. Ono što je interesantno, da je Bog dao Salomonu mudrost, nešto vrlo slično što nalazimo u prorokovoj službi kada je otkrivao tajne srca. Salomon je prosuđivao u nekim situacijama gdje je ljudski bilo potpuno nemoguće prosuditi: Bog mu je dao mudrost ili način na koji da prosudi (priča o dvije majke). Brat Branham u propovijedi Darovi (1956.) kaže: „Kraljica od Šebe, rekla je – 'Pa, možda sam u krivu, ako je ovo istina što čujem, onda je to stvarno veličanstveno. Tako, otići ću. Da li ste svjesni što je ona morala napraviti? Ona je, možda, najmanje tri mjeseca morala provesti u pustinji, a kao žena, nije imala neku prostoriju sa klimom, nego je sjedila na devi. Da li shvaćate kakva je to žrtva? A večeras, vi možete čuti Božji dar i nećete preći na drugu stranu ulice, za Njega. Nije čudo što će ona ustati i osuditi ovu generaciju. Ali, ona je željela znati. To je njoj značilo više nego život. Ova je mlada žena zapravo sjedila na svom bogatstvu…i sve je to bila voljna dati da bi služila Bogu ako je potrebno. Ona je čula o tome, a vjera dolazi slušanjem i ona je otišla da ode i provjeri to. Pogledajte, koji je to bio rizik? U tim danima, pustinje su bile pune kradljivaca i to bi rastrgalo njezinu malu stražu i pokralo sve zlato, sve te stvari. Ali, ako vi zaista tražite Boga, Bog će se pobrinuti da vi stignete ako ste iskreni. I tako je ona išla sa svojom malom karavanom, iz noći u noć, iz dana u dan, umorna od pustinje, jaukale su deve, prigovarale su sluge, sunce je ostavljalo plikove i te vruće zrake sunca u Arabiji su je palile, ali nju nije bilo briga, koliko god da treba ona je željela sama to vidjeti. Ako čujete da Bog nešto napravi i ako ste iskreni, dođite i sami to provjerite. Shvaćate li? I došla je do Salomona. Nije došla da ostane samo jedan dan; ostala je da provjeri i da to ispita. Konačno je došao njezin red. Kada je stala pred Salomona, on joj je otkrio sve što je bilo u njezinom srcu. Božji dar koji je Salomon imao počeo je djelovati i on joj je rekao što je u njezinom srcu u skladu s Biblijom, odgovorio joj na svako pitanje koje je ona imala: Bog je radio kroz Svoj dar.“

Što je to oko čega ne bi trebali riskirati? „To je kao stari tobogan, kakvi su oni nekad bili. Mnogi od vas se sjećaju toga jer ste bili jako mladi tada. To je nekad bila zabava za djecu. Bio je taj tobogan i vi bi se spuštali niz njega i postojala je jedna rupa, pukotina i svatko bi nagovarao drugoga tko može doći što bliže toj rupi. I nakon nekog vremena, prije nego što znate, netko bi propao. Na taj način funkcionira grijeh. Nemojte pratiti svoje vrijeme s grijehom. Nemojte gledati kako da dođete što bliže njemu i da se provučete. Pokušajte otkriti kako da se držite što dalje od njega. Nemojte riskirati.“ – brat Branham.

Kada govorimo o riskiranju, postoje stvari s kojima ne trebamo riskirati, a to je grijeh. Naša težnja nije da budemo minimalno dobri kršćani i da idemo u uznesenje. Ili da budemo što bliže grijehu, a da ne pogriješimo.

Brat Branham: „Vječni život je život za druge.“ Vječni život nije život za sebe i ako pokušavamo živjeti svoj život, završit ćemo kao ovaj sa jednim talentom.

Ako vidimo da je Bog tako postupio, ako je Krist dao Svoj život da bi nama dao život u izobilju, da bi uskrsnuo i osigurao vječnost sa Svojom Nevjestom; tako i mi ako želimo biti uzvišeni – moramo se poniziti, moramo se odreći svoga života za Krista da bi imali život u izobilju. Znači, kroz cijelo Pismo je isti princip.

Božji blagoslov.

http://www.biblijski-krscani.com/